DRAGULJ CRVENOG KRSTA

Na jednom od zvezdarskih brdašaca, stisnut međ’ zgradama i borovima osamdesetak godina skriva se jedan od dragulja Crvenog krsta i Beograda – crkva svetog Ante Padovanskog. Nedaleko od negdašnjeg Vozarevog krsta bez mogućnosti da se prikaže u svoj svojoj lepoti i jedinstvenosti, tiha i stamena stoji crkva delo Jožeta Plečnika, arhitekte po mnogo čemu jedinstvenog i time svrstava Beograd međ’ one povlašćene gradove koji čuvaju građevine ovog neobičnog pregaoca.

Šta sve dragulj sa Crvenog krsta čuva i otkuda on tu razgovarala sam sa fra Ilijom Alandžakom, župnikom crkve svetog Ante Padovanskog.

LEPOTA ŽIVOTA: Crkva svetog Ante Padovanskog je crkva franjevačkog samostana, od kada su franjevci na Crvenom krstu?

FRA ILIJA ALANDŽAK: Povjest franjevaca na ovim prostorima, mislim na čitav region ide već u XIII vjek i 1291. godinu kada dolaze na poziv tadašnjeg srpskog kralja Dragutina.

Kralj Dragutin, ispred vladarske kuće Nemanjića, koji je bio kralj Beograda i Mačvanskog okruga, da bi Bosnu sačuvao od krivoverja (bogumila – prim. LŽ) pozvao je franjevce i oni dolaze u Srebrenicu. Zato što je u to doba, kao i sada Srebrenica bila bogata rudom srebra, a znate da su se kroz istoriju naselja vezivala ili za reke ili za mesta gde su pronalažene i gde su se iskopavale važne rude.

Kasnije, kako zapisi govore u XV veku franjevci su imali svoj samostan na samom Kalemegdanu. Bitno je podsetiti da je 1456. godine Ivan Kapistran, jedan od čuvenih franjevaca (danas i svetac – prim. LŽ) učestvovao u odbrani Beograda od napada Mehmeda II Osvajača.

Kao pomoć s neba ili na neki način molitva Bogu da odbrani Beograd, tadašnji papa je naredio cijelom kršćanskom svijetu da zvona zvone u podne. Taj se običaj raširio svuda, kako u podne tako i u jutarnjim časovima, odnosno večernjim. I bili su svakako anđeoski pozdravi i pozdrav blaženoj Djevici Mariji, a u čast pobede uvedena je jedna svetkovina u katoličkoj crkvi – Preobraženja Gospodnjega.

Znamo li sa sigurnošću da se na prostoru današnjeg Kalemegdana, nalazio franjevački samostan i crkva?

Danas kada se rade arheološka istraživanja nailazi se na razne iskopine, ali ima i puno zapisa. Igrom slučaja ja studiram na Pravoslavnom fakultetu (Pravoslavni bogoslovski fakultet u Beogradu, prim. LŽ) pa sam otkrio knjigu izdataka crkve Svete Marije koja je bila na Kalemegdanu.

Kako su se franjevci sa Kalemegdana preselili na Crveni krst?

Kada je Beograd po treći put pao pod tursku vlast franjevci su prešli u Zemun. U procesiji su odneli jednu ikonu, odnosno sliku Blažene Djevice Marije i križ u Zemun, u park gdje su današnji franjevci. Ta slika, ikona, i križ se čuvaju u crkvi u parku u Zemunu.

Franjevci su dakle u Beogradu bili prisutni sve do XVIII vjeka. Od tog trećeg pada Beograda pod tursku vlast pa sve do 1926. godine nisu bili u Beogradu, odnosno Srbiji s ovu stranu Save, odavde pa do Vranja, ako tako možemo pričati.

Deset godina nakon Prvog svjetskog rata franjevci se vraćaju u Beograd. Smederevska biskupija, koja je tih 150 godina, možda koju godinu više bila na neki način ugašena, prenosi sedište iz Smedereva u Beograd na današnju lokaciju (Breglanička ulica na Crvenom krstu – prim. LŽ), a za nadbisukupa biva imenovan fra Rafael Rodić, franjevac iz Požege. Automatski on 1926. godine poziva franjevce da dođu na ovu današnju lokaciju.

Na današnjoj lokaciji, znaimljivo je da ulice nisu promjenile nazive iako je mnoštvo ulica promjenilo, između Bregalničke i Pop Stojanove, franjevci kupuju jednu parcelu od 28 ara i naravno odmah te iste godine za tri mjeseca završavaju samostan u kojem će živjeti. U ono doba se gradilo kako se gradilo, ali je samostan danas zadržao bitne konture kakve su bile orginalno.

Ustanovljen je samostan, pa se malo čekalo dok nije napravljena i crkva.

Onda se čekalo i prikupljao se novac, naravno. Sazidali su franjevci na ovoj lokaciji dvije kućice, u jednoj su živjeli, a drugu su pretvorili u kapelicu. Tek tri godine posle na predlog Ivana Meštrovića koji je u to doba radio Spomenik Neznanom junaku i puno skulptura, mislim i da je bio miljenik kralja Aleksandra. Na njegov predlog dolazi Jože Plečnik, slovenački arhitekta i on daje predlog za ovu današnju crkvu.

Gradnja je započeta 1929. godine, a 1932. godine crkva je kompletno završena kada je u pitanju arhitektura. Tek 50’tih i 60’tih godina prošlog vjeka ona je umjetnički oplemenjena. Na žalost od zamisli koju je Plečnik učinio možda je samo jedna trećina ostvarena. U međuvremenu ima i puno stvari koje su se promenile u odnosu na samo njegovu ideju.

Pretpostavljam da mislite pre svega na toranj?

Da, počevši od samog tornja koji je izgrađen tek 60’tih godina, koji je izmjenio bitno konture u odnosu na orginalnu zamisao kada je u pitaju vanjska kontura. On je pokušao da ostvari sinergiju unutrašnjosti i vanjštine, a ovdje je odstupljeno od te njegove ideje. Prozori je trebalo da prate spiralno stepenište, ovako ih ima mnogo više no što je Plečnik predvideo.

Trebala je biti i kupola na crkvi, a ostala je sa ravnom tavanicom. Ovih dana baš govorim ljudima da kada bi bilo ostvareno sve ono što je Plečnik zamislio to bi sezalo do više stotina miliona Eura.

Nije tajna da je toranj ovog dragulja Crvenog krsta nakrivljen. Postoji li rešenje za taj problem?

Danas se pokušava rešavati taj problem kako umjetničke nedorečenosti, tako i problematika samoga tornja. Toranj se naginje, po najnovijim merenjima to odstupanje iznosi 98 centimetara. To se desilo zato što je crkva građena 30’tih godina, a toranj samo djelomično možda prvih pet, šest metara tih godina a 50’tih je nadoziđivan tako da nije mogao doraditi svoju statiku zajedno sa temeljima crkve. Pravila se već jedna intervencija, ali već je prošlo pedeset i kusur godina tako da će sada morati ponovo. Ozbiljno sarađujemo sa Građevinskim fakultetom da uradimo geomehaniku samoga tornja.

Geomehanika bi bila prva faza, a onda bi usledilo investiciono održavanje da bi on postao jedan simbol i vidikovac Beograda. Ljudi koji se bave arhitekturom svakako vole zaći u crkvu, ali s druge strane svi mi zapravo volimo te atrakcije.

Crkva sa svojom specifičnom arhitekturom i mestom na kojem se nalazi svakako zavređuje ozbiljnu pažnji i mesto među gradskim biserima?

Mislim da naša crkva i lokacija na kojoj se nalazi, i zato što je crkva biser grada Beograda uz sve ostale kulturne spomenike, zavrjeđuje jednu takvu pažnju, a ne samo da bude zaklonjena raznim arhitekturama koje niču ovih dana kao gljive poslije kiše.

Jedna od poteškoća kada je u pitanju naša crkva jesu i te zgrade u okolini koje su je skroz zatvorile. S druge strane problem je i da kažem nepoznanica. Ljudi evo žive u Beogradu, a ne znaju da postoji Plečnikovo delo.

Plečnik je radio u Beču, Pragu, Ljubljani naravno, a od svih stvari za koje ga je kralj Aleksandar angažirao, on je na žalost ili na sreću, sreću za nas jer smo mi sada povlašteni, ali ipak mislim na žalost on je samo ovu crkvu ostvario.

Ko god iole poznaje rad Jožeta Plečnika zna da je u svom radu puno polagao na simboliku i kroz nju se izražavao.

Volim reći da je on bio dobar vjernik i pobožan čovjek. On nije bio teolog u današnjem smislu rječi kada kažete za nekoga da je studirao teologiju, ali išao je svaki dan u crkvu i imao je dobro svojstvo zapažanja, percepcije sigurno je to jako bitno za jednog arhitektu. On je na neki način postao teolog na laički način. Onda iz tog njegovog opažanja ili njegove teologije na laički način sigurno da je nastalo puno simbolike.

Mislim da kada je u pitanju naša crkva i sve njegove crkve da je on pun simbolike, pun sitničavosti. Imao je vječitu inspiraciju i nikada se nije ponavljao, što nije zapravo karakteristika današnje arhitekture, osobito sakralne. Morate poznavati teologiju da biste poznavali simobliku na primjer košuta ili nekakvih drugih elemenata koje je on uvodio u svoju simboliku.

Zanimljivo je za razmišljanje i bavljenje samo njegovom simbolikom od početne fasade, od križeva zašto su takvi, od nekih ispisivanja sveto pisamskih tekstova i tako dalje. Poznavao je dobro teologiju i onda je iz te teologije mogao crpsti simboliku. Gde god odete, a naravno i u našoj crkvi svuda ima karakteristika i euharistije i stvari koje su vezane za kršćansku kulturu i kršćansku tradiciju.

Plečnik je puno putovao i video je šta su drugi radili. Kada je naša crkva u pitanju sigurno je imao pred očima i Panteon i neke ranokršćanske bazilike, koje su bile okrugle, poput Crkve svetoga groba koju je Konstantin dao napraviti, ona je okrugla jer je kružnica jedini savršen gemotrijski oblik i ona kao savršeni geometrijski oblik jedina može izraziti božju savršenost odnosno božju apsolutnost.

Pričajte nam malo o detaljima unutar crkve.

Crkva je zamišljena kao kružnica, a u toj kružnici je 7 polukružnica. Sedam kao sveti broj u Bibliji, kao broj savršenstva. Velika kružnica predstavlja oltar i mesto za sveštenike, za prezbitere i tu je podignut veliki kip Svetog Ante Padovanskog kome je posvećen samostan, parohija i sama crkva. Kip je umjetničko delo samoga Ivana Meštrovića i poklon za ovu crkvu. Vrlo verovatno da uticaj crnoga mramora koji dominira u crkvi dolazi od samoga Meštrovića. Ono što je prepoznatljivo za samoga Plečnika to je svakako crvena cigla.

Od oltarske polukružnice – prezbiterija sa ljeve i desne strane nalaze se po tri polukružnice. Gledano na desnu stranu u prvoj, odmah nakon prezbietrija, je smešten kip Srca Isusova. Taj kip je specifičan jer stoji na dva stupa, što je temeljna oznaka Isusa Hrista da je Bog i čovjek, a okružen je sa četiri stupa koji predstavaljaju četiri Evanđelista i oni na kraju završavaju sa svjetlom, kao simbolom da je Božja reč živa. Sve to rečito govori o Plečnikovom poznavanju teologije.

 

Sledeća je posvećena Svetom Josipu. Konha posvećena njemu je odrađena sva u drvetu, sa gredama koje podsećaju na drvodeljsku radionicu jer je Josip bio stolar. Tu se ne nalazi orginalni kip (kako je zamišljen) Svetoga Josipa.

Nakon konhe Josipove, treća u nizu sa desne strane oltara je konha koja je namjenjena Postajama puta križa. Postaje puta križa su vezane za korizmeni post. Tu svakog petka se mi sećamo Isusove muke, suđenja pred Pilatom, kako je nosio križ do Golgote i Raspeća. Ima četrnaest Postaja, a jedna od njih je i da je Veronika predala rubac i to je Sveti obraz, ikona Svetog obraza.

S lijeve strane gledajuć od prezbiterija nalazi se kip Blažene Djevice Marije. Ono što je karakteristično i za kip Srca Isusova i za kip Blažene djevice Marije jeste da nije sam Plečnik to uradio. On je napravio skicu i ideju, a njegovi suradnici Valentinčić i Bulgakov su napravili same kipove.

Blažena Djevica Marija je spuštena na pod. Zašto na pod? Kada su slike, ikone, kipovi svetaca u pitanju stavljamo ih visoko, na pijedestal i odajemo im poštu. On je Blaženu Djevicu Mariju stavio na pod jer kaže da njoj pripada mjesto među ljudima. S druge strane zato što nas je nadvisila svojim životom, odgovorila je Bogu na njegov poziv, odnosno rodila je Isusa Hrista, što je najveća njezina zasluga, postala je bogomajka, ona je urađena u nadnaravnoj veličini da se pokaže da je ona sve nas nadvisila. Odrađena je onako kako se lik Majke božje, Bogorodice prikazuje na ikoni. Ikonografski sa simbolom Svetog duha na prsima i tri aureole jedna na glavi i po jedna na rukama.

Što znači da je Plečnik poznavao i da kažem istočnu ikonografiju?

Poznavao je, a interesantno je da je na primer pored prezbiterija postavio dva velika stupa sa mestima za paljenje sveća, znajući za običaj u pravoslavnim crkvama da vjernici pale svjeće.

Pored glave Bogorodičine je vrlo neobičan detalj, recite nam nešto više o tome.

Ono što je interesantno pored glave Djevice Marije spuštena je zmija. Evu je kao što znamo zavela zmija, ona se odlučila za neposluh Bogu, za tamu. Arhitekta joj je ovdje stavio svijetlo u usta i kaže, iako si se odlučila za tamu svijetlićeš onoj koja je rodila svijetlo ovoga svijeta.

Ono što je možda karakteristično u kršćanskoj kulturi generalno je važnost tri žene. Eva je pogrešila, a nova Eva (naziv koji se koristi za Blaženu Djevicu Mariju) ispravila je tu pogrešku i rodila je Isusa Hrista, a treća žena koja je baš karakteristična za kršćansku kulturu jest Marija Magdalena. Koja je imala tako jedan buran život, ali je onda napravila veliki obrat u svom životu i zamislite postala je navjestateljica temeljne kršćanske istine da je Isus živ, Uskrsnuće. Mi kao kršćani vjerujemo da je Isus živ, a ona je navjestateljica.

Dalje je konha posvećena svetom Franji.

U konhi do Blažene Djevice Marije nalazi se kip i oltar svetog oca našeg Franje. Ono što je logično kada je u pitanju franjevačka crkva, u vlasništvu franjevaca iz Bosne jest da je prisutan i kip našeg osnivača, koji je nas osnovao u XIII stoljeću. U tom djelu je završen zapravo samo oltar ili časna trpeza, a gore taj dio još nije završen.

U posljenjoj konhi na ljevoj strani je ispovedaonica takođe u drvetu.

Da li su orgulje od početka bile predviđene i da li na mestu na kome se nalaze?

Ne, orgulje su stigle tek 60’tih godina prošlog vjeka i postavljene su tu gdje ih sada vidite. Na žalost zaklonile su rozetu koja je osvetljavala na poseban način kip svetog Antona Padovanskog, na ovom zlatnom medaljonu. Meštorvić ga je zato tako i osmislio kako bi to svjetlo od rozete obasjavalo medaljon. Danas na žalost tog efekta više nema.

Plečnikovo delo u Beogradu crkva svetog Antuna Padovanskog, dragulj Crvenog krsta, specifična je  i drugačija kao i svako njegovo ostvarenje, a reči fra Josipa Markušića možda najbolje sumiraju njegovo sakralno stvaralaštvo: „crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina…“ Umjetnina i jeste, bez obzira što ima i odstupanja od orginalne ideje, nije ni sve dovršeno ni urađeno onako kako je Plečnik zamislio.

Ove godine navršava se 145 godina od rođenja i 60 godina od smrti Jožeta Plečnika, malo o njemu u Beogradu znamo, pa nam je teško i da shvatimo kakva vrednost i posebnost se krije stišnjena između zgrada na Crvenom krstu.

Pogledajte sami, pohvalite se svojim gostima, prošetatje do Pop Stojanove ulice (ulaz u crkvu je odavde) i pogledajte ovu sasvim jedinstvenu sakralnu građevinu.

Crkva je otvorena za posete utorkom od 09 do 19 sati i nedeljom od 09 do 11.

Fotografije Majda Sikošek