Posle Rogljevačkih do Rajačkih pivnica, ali ne samo pivnica
Lagano jutro nakon Krajinske berbe u Rogljevačkim pivnicama, doručak, pozdravljanje sa domaćinima i put do Rajačkih pivnica. Sunce, čisto nebo, vijugavi put kroz timočke predele – blaženstvo.
Do Rajačkih pivnica, što znači da su to vinski podrumi koje su podigli žitelji sela Rajac, stiže se zavojitim, na momente veoma, veoma zavojitim putem (kome bi dobro došlo malo oporavka). Za razliku od Rogljevačkih, Rajačkih pivnica je duplo više oko 250, te samim tim zauzimaju i mnogo veću površinu.
Saborište i česma i ovde su središte zbivanja. Rajačko saborište je posvećeno Svetoj Trojci, ali ne znamo ko ga je podigao (nema table). Nije ni nužno da se zna, važno je da i ovo saborište pruža preko potrebnu senku i hlad. Krstarimo kroz pivnice, a ja se opet nešto pitam i filosofiram. Čemu maske, vrlo neobične maske, skoro pa groteskne umesto kapitela na pilastrima oko ulaznih vrata pivničkih. Pojave se ponegde, ne na svakoj pivnici, a na jednoj posebno, ima ih i na tabli koja nas obaveštava da su pivnicu 1922. godine izgradili Stanojlo S. Pajić i unuk mu Stanoje. Možda su to deda i unuk, a zanatlija je samo tako masku znao da napravi…
Prošetasmo kroz pivnice, onda me je Darinka zvana Daca odvela do nečega, što je meni zapravo bilo mnogo zanimljivije. Odvela me je do seoskog groblja na čijem najstarijem delu se nalaze jedinstveni spomenici. Nekropola sa nadgrobnim spomenicima je zaštićeno kulturno dobro i izgleda nestvarno. Prema rečima Emile Petrović, više kustoskinje Muzeja Krajine iz Negotina, žitelji sela Rajac u njega su stigli iz Ibarske doline pa su odatle doneli i svoje običaje i nadgrobne spomenike. Nekropola je iz XIX veka (a kažu seljani da ima i starijih spomenika). Na spomenicima gde se pojavljuju godine od 1860. pa na dalje nađu se imena, ponekad i tekst o tome ko je spomenik podigao, ali na starijim spomenicima nema imena.
Raspoloženi rajački vinar pozvao nas je u svoju pivnicu pa nam je pričao o istoriji svoga sela, vinarstvu u ovim krajevima pa i ponešto o ovoj neobičnoj nekropoli. Po njegovom tumačenju najviši spomenici sa kapicom (kapitelom, rekla bih ja) obeležavaju grobnice gde su sahranjeni muškarci, oni srednji ženske grobove, a najniži dečje. Da li je to zaista tako ili ne, to bi mogli da potvrde etnolozi, ali je u hladu i laganoj vinskoj memli rajačke pivnice zvučalo logično.
Pravo su blago simbola ovi spomenici, mesto za podsećanje na životni ciklus, od rođenja do smrti… Sunce, rozete, drvo života, svastika (simbol životnog kruga, ciklusa godišnjih doba, obilaska zemlje oko sunca, čovekovih životnih doba… ona druga svastika ima obrnuto postavljene krajeve tako da se može reći da je ona simbol svega suprotnog), mesec, krst, kuća… Sve je tu… tišina, bilje koje lagano preuzima prostor i prekriva naša sećanja… Magično mesto rajačke nekropole. I opet meni pada na pamet blizina vinograda, vina…
Istočna Srbija pravo je mesto za filosofiranje i mistiku, cenim ja.
Od pivnica do konaka
Opominje mene Darinka zvana Daca da nam je plan i program gust i da treba stići tamo kud smo namerile, a ostale još dve njene TV reportaže, a ja šta ću pođem iako bih mogla još satima na ovoj neobičnoj nekropoli boraviti i fotografisati.
Angelinini konaci u Kusjaku uz sam Dunav, a nadomak Negotina idilično su mesto za odmoriti dušu i telo. Nije to obično mesto sa sobama u kući domaćinskoj, to je noćenje u vajatima ili burićima. Da, da, u burićima, kao Diogen grčki. U domaćinstvu Žikić mašte i ideja na pretek i tako uz standardni apartman sa klimom, kupatilom i svim bez čega, navodno, savremena duša ne može izgradili su malo naselje iz bajke, kao za patuljke, a zapravo za sve nas izgubljene u ovom vremenu i trenu.
Smeste vas lepo, ugoste još bolje, kuvaju ono što gaje, prave džemove, slatka, rakije, sokove… Šta duša ište to joj priušte. Iz burića i vajata za sto nad samim Dunavom, a pogled puca sve do hidroelektrane Đerdap 2 koja nam stvarni život omogućava.
Nad Dunavom ručasmo kraljevski, onako redom od grilovanog miročkog sira do sutlijaša pa nastavismo put dalje do sela Sikole i kraja našeg lutanja putevima Dacinih TV reportaža.
Do Sikola, a tamo…
Ručak započesmo same na terasi nad Dunavom, no dok do kraja stigosmo napuni se terasa. Znaju negotinci za ovaj kutak na Dunavu, odmah pokraj njihove dunavske plaže. Mi smo poranile, jer nas čeka još jedno mesto na koje treba otići i obići. Toliko je toga za videti i ja sam neopisivo srećna što imam drugaricu koja zna gde treba ići i šta obići. Dok razmišljate o drugim nekim zemljama setite se da ima toliko toga i u ovoj našoj napaćenoj Srbiji.
Selo Sikole na obroncima Deli Jovana na putu je od Negotina ka Zaječaru. Osim što me je zanimalo da vidim drveni zoo vrt iz Dacine TV reportaže, želja za dolazak baš ovde je za mene mnogo ličnija.
Pradeda čoveka mog života, dugokosog hipika koji sada ’ore nebeske njive’ i čeka na mene da nastavimo zajednička lutanja, bio je rodom iz Sikola. U kući koju je za sebe i svoju ženu izgradio 1907, na zemljištu koje je dobio u miraz, u Resavskoj ulici u Beogradu, živela je naša mala porodica do pre 13 godina. Nema mog dugokosog hipika, ali sam ja poželela da odem u selo odakle je onaj koji nam je omogućio život u lepoj kući koju je (kažu u porodici) izgradio Jovan Ilkić, čuveni beogradski arhitekta, u kući koja nosi pečat secesije, umetničkog pokreta s kraja XIX i početka XX veka, pokreta tako važnog za mene i moj rad.
Malo me je zbunila činjenica da je selo poprilično novo, crkva u centru nije iz XIX ili nekog ranijeg veka, nema posebno starih kuća… Pomislih kako je možda selo preseljeno, malo prelistah internet i potvrdih svoje sumnje. Možda selo nije baš ono u kojem je rođen Petar Pera Velimirović, ali je svakako kraj iz kojeg je potekao.
Porodična istorija za porodičnu istoriju, da se ja vratim na Dacinu TV reportažu i neobični hobi Miloša Jovanovića. Spretne ruke, mašta i dobro oko gospodina Jovanovića stvorile su pravo malo čudo. Ko ne može u Aziju i Afriku, može u Sikole u blizini Negotina da doputuje i vidi životinje razne, drvene a kao prave. I ne samo životinje, tu je i Čučuk Stana, rođena u ovom selu, tu je i Hajduk Veljkov top. Ima tu svega, a ima i pametnih reči ovog mudrog, vrednog i talentovanog sikolačkog penzionera.
Majstor je on za drvena čudesa, a njegova supruga Ana majstorica je za baštu kao sa naslovne strane nekog poljoprivrednog magazina. Bore se Milošev vrt i njena bašta, ne znam ko će pobediti, za sada su u harmoniji, ali sutra ko zna…
I tako, i sa Milošem i Anom proćaskasmo, kafu popismo, puteve TV reportaža okončasmo i krenusmo nazad za Zaječar na druženje sa Suzanom zvanom Suza i odmor pred jutarnji put nazad za Beograd i povratak u stvarni život.
P.S. na putu iz Sikola ka Zaječaru došlo je do manjeg zalutavanja, da ne bude da nismo…
Fotografije – M. Sikošek