Poljska i oko nje

  Moji utisci 

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina XX veka Poljska je bila omiljena zimska turistička destinacija. Solidna skijališta i hoteli za ne tako mnogo novca, ničeg posebno u prodavnicama ali sve jeftino, kao i u restoranima i kafeima. Skoro pa savršena destinacija za vaskolike skijaše iz Srbije. Ponašali su se kako su se ponašali, neprimereno, raskalašno sa nipodaštavanjem. Oholost onih koji imaju prema onima koji nemaju, iako oni koji nemaju ni najmanje nisu za to krivi, a pre svega pedesetak godina su bili Velika zemlja, Velika kultura. Tada su bili snuždeni, sumorni, ljuti i povređeni verovatno zbog nedoličnog odnosa i nedovoljno poštovanja spram njih i njihove zemlje.

Prošle su decenije, dogodilo se šta se dogodilo, Poljska je ponovo Velika zemlja, grabi napred, ne osvrće se i ne plače nad svojim izgubljenim vremenom već pokušava da ispravi šta se ispraviti može. Vidi se to na svakom koraku, gradi se, radi se, popravlja se… Ipak. I dalje su sumorni, ljuti, povređeni, ovog puta, nagađam, zbog surovosti Novog doba i izgubljene „sigurnosti“, jeftinog zimovanja, školovanja…

varsavajanuar1945    varsava

Mrak, teskoba i tišina su moje prve asocijacije na pomen Poljske. Ni sama ne znam zašto. Prvo sam mislila da je zbog činjenice da sam dva puta bila zimi, ali bila sam ja i u proleće i to divno proleće sa puno sunca. Sećam se prelepog aprilskog dana na ulicama starog dela Varšave, obnovljenogod temelja nakon drugog svetskog rata, i utiska da sam nekim čudom zalutala u XVII vek. Nakon bombardovanja i kompletnog razaranja grada u Drugom svetskom ratu, stari deo grada obnovljen je u potpunosti. Simbol novog rađanja prestonice Poljske bilo je jedinstveno, do tada neviđeno ponovno stvaranje Starog grada, koji se 1980. godine našao na UNESCO-voj listi Svetske baštine. Uske ulice koje vode na Centralni Pijačni trg starog grada, male prodavnice, kafići, restorani, kuće toplih zemljanih boja, trg popločan ciglom sličnih tonova. Sedenje u kafiću na trgu, čavrljanje sa poznanicima, smeh na konstataciju mlade Poljakinje da je osoba koja naruči kafu u kafiću dosadna osoba. Ručak sa prijateljima iz raznih zemalja u obnovljenom starom restoranu, u kome se mogu odabrati jela isključivo poljske kuhinje. Prepirka poljskih prijatelja sa onima iz Litvanije o tome da li cvećem i šarenim trakama ukrašeni štapovi, kao deo folklora, potiču iz Litvanije ili Poljske. Male radnjice sa proizvodima „domaće radinosti“, kaldrma, mali tajlnadski restoran sa najljubaznijm osobljem (sve Poljaci) i „hranom za utehu“. Kafe čiji je vlasnik odlučio da nam priredi najbolje veče ikada, te je kafe zatvorio, puštao muziku koja nas je držala na nogama do ranih jutarnjih sati (ili je to bio „Cuba libre“ ne mogu biti sigurna, možda oboje). A opet… Teskoba, tišina i mrak.

old-town-warsaw

Možda zbog geografskog položaja? Poljska izlazi na Baltik, a na Baltiku se rano smrkava i mrak je mrak. U poređenju sa mrakom u Srbiji mrak u Poljskoj je neuporedivo teži. U Srbiji mi se mrak čini plavičast i nikada nije potpun, naročito u gradu, pa čak ni u šumadijskom selu na vrh brda nije toliki mrak kao u Poljskoj i Varšavi. Kada se kolima po mraku približava Beogradu sa bilo koje strane još izdaleka na nebu se vidi narandžasti odsjaj gradskog svetla, dok sa Varšavom stvari stoje drugačije. Tek kada se uđe u predgrađa ili industrijsku zonu grada vide se svetla, ali nebo ostaje numoljivo crno. Iako je mrak u Poljskoj crn i gust mrak u Litvaniji je još mnogo crnji i gušći, ako je to moguće. Da stvar bude još gora negde između jedan i dva noću u Varšavi se pogase svetla na svim velikim i važnim zdanjima, inače tako bajno osvetljenim. Da li zbog racionalnog ponašanja, svesti o potrošnji električne energije ili nečeg trećeg, tek posle dva sata po ponoći u Varšavi je zamalo pa apsolutni mrak. Nije mnogo bolje ni oko deset uveče, iako su svetla popaljena nekako je mrak. Verovatno ne pomaže ni to što posle deset teško da gladan čovek može jesti. Sigurno da postoji neki restoran ili prodavnica koja radi u to doba, ali na 10 minuta peške od sarog dela grada nema. Ko zna.

Nisam sigurna ni kada mi se stvorio taj osećaj mraka. Da li kada sam prvi put bila u Poljskoj davne 1978, kada je bilo sve sivo, pusto i tmurno. Kada su ljudi bili nesrećni i ne baš spremni na priču i druženje, kada su zazirali i očekivali da budu poniženi, kada ih je bilo stid što u predivnim gospodskim kafeima čarobnog Krakova nema baš mnogo toga za ponuditi? Možda ipak 2008. kada  su mi na izlasku iz autobusa koji vozi sa aerodroma ukrali, tačnije pokušali da ukradu, novčanik sa svim parama i pasošem (na svu sreću moja brza reakcija, trk i spremnost da koferom zagradim put lopovu i zgrabim ga za jaknu, su me spasli muka i užasa) a da se sve to dešavalo na očigled mnogo ljudi koji nisu ništa rekli, ni učinili već mene gledali sablaznuto kao da kršim pravila lepog ponašanja. Ili 2009. kada sam primetila fizički mrak? Ko zna.

autobus

Poljaci su „umereno“ otvoreni ljudi. Zvuči čudno, no meni je to najbolja definicija. Evo zašto. Upitani na ulici za uputstvo kako stići na određeno mesto ljubazno će se potruditi da objasne i pokušaće dati što bolje uputstvo. Na žalost, uprkos svog truda koji ulože to često ide jako teško zato što većinom ne govore ni jedan drugi jezik osim poljskog. Kada su meni razni stranci govorili da su fascinirani koliko ljudi u Srbiji govori engleski ili bar zna da im objasni osnovne stvari na engleskom, ja sam mislila da su ljubazni. Ne nisu to govorili iz čiste ljubaznosti, moje iskustvo govori da je u Mađarskoj i Poljskoj teško sporazumeti se ako se računa na engleski. Doduše u Krakovu još i nekako, ali u Varšavi bogami nikako. Naravno znanje engleskog jezika se podrazumeva kod mladih visoko obrazovanih ljudi. Na žalost oni se ne sreću često na ulici, kao da žive neki paralelni život u potpuno drugoj dimenziji. Gost na nekoj konferenciji, seminaru, sajmu imaće prilike da ih sretne, ali na ulici retko.

„Umerena“ ljubaznost se završava pomaganjem u snalaženju. Svaki dalji pokušaj da se sazna da li u blizini ima neki dobar restoran, gde se uputiti ako se želi videti nešto više od  isključivo turističkih destinacija završiće se sleganjem ramenima i zapanjenim pogledom osobe koja se čudi lošim manirima i navalentnosti. U prodavnicama, kafeima i restoranima su korektni, bez ljubaznosti, želje za uspostavljanjem komunikacije, prosto korektni. Tužno je što najčešće nema želje za „ulaganjem“ u gosta. Konobar ili konobarica se neće potruditi da objasne šta je to što čitate u meniju, kakva su to poljska jela, najviše što će učiniti je otklanjanje nedoumice da li je neko jelo sa ili bez mesa. Sav posao se radi automatski bez ikakvih emocija i osmeha. Izuzetaka naravno ima, ali su toliko retki da zaista samo potvrđuju pravilo. Tužno.

Takav utisak se stiče u kontaktu sa nepoznatim ljudima, na ulici, benzinskoj pumpi, prodavnici. Drugačija impresija se stiče u komunikaciji sa poznatima, odnosno sa domaćinima na, u mom slučaju, konferencijama i seminarima. To je prilika da se upoznaju mladi visoko obrazovani ljudi koji su videli sveta i imaju potrebu da ostave što bolji utisak i prikažu sebe i svoju zemlju u što boljem svetlu. Tada su zaista dobri domaćini i turde se da boravak u njihovom gradu bude udoban. Dugo sam razmišljala o pravoj reči i mislim da je udoban zaista prava. Kako potičem iz kulture koja “zbog gostiju pere zube i uši te menja posteljinu, čisti kuću i pere kupatilo”, odmah ga svrstava u rodbinsku liniju, čini sve (pa i preteruje u tom činjenju) da ostavi utisak, izlažući gosta povremeno potpuno nepotrebnom nelagodnom osećaju, svaki drugi pristup mi se čini umeren. Zato kažem „udoban“. Goste će odvesti u dobre i prijatne restorane, provesti ih kroz grad i (kao i svi mi) hvaliće se svojom istorijom, a u Poljskoj vala imaju i čime. Bez ikakvog pokušaja da ostvare prisniji odnos odgovoriće na većinu pitanja i to je to. Neće ni slučajno odgovarati na pitanja o lošim stvarima u svojoj zemlji, a to ne. Izgleda da je to isključivo naš specijalitet, čim se ukaže prilika odmah ćemo olajati sebe i svoju zemlju nekom strancu. Čavrljanje će biti umereno i trajaće umereno i to je to. Koliko god se trudili opet iza njh ostaje nekako hladno. Nerealno je očekivati poziv u svoju kuću, a ako se to i dogodi može se smatrati izuzetnom počasti. Doduše ni tada neće pokušati da ostvare neku posebno blisku vezu sa svojim gostom jer je činjenica da su mu otvorili vrata svoga doma dovoljno velika čast i iskorak. Kulturološke razlike, razlike u mentalitetu, razlika između očekivanog i dobijenog, po malo od svega? Možda sam samo razmažena i navikla na „južnjčku“ potrebu da se sa svakim bude blizak, intiman, „brat rođeni“. Ko zna…

  • 29
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
Posted in Putovanja and tagged , , , , , .

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *