HISTERIJA ZBOG ČITANJA U XVIII VEKU

 Oktobra i to 25. otvoriće se još jedan Sajam knjiga u Beogradu, te mi se učinilo pravo vreme za članak  Frenka Furedija sa sajta HistoryToday o prvoj medijskoj histeriji u istoriji. Nadam se da će i vama biti zanimljiv koliko i meni, a mene svaki put iznova zabavlja čuveni strah od novog i činjenica da se sve što se događa danas i što smatramo fenomenima današnjice već (bar jednom) dogodilo u istoriji.

Pokušajte da zamislite da je većina knjiga koja postoje stručna literatura i da su teško dostupne. Pokušajte da zamislite da ne postoji roman kao književna vrsta, i to roman koji se ne bavi stvarnim događajima nego je čist plod spisateljske mašte. Teško? Teško. E pa tekst koji prenosimo bavi se upravo tim fenomenom, trenutkom u istoriji književnosti kada se roman rađa i postaje dostupan sve većem broju ljudi.

Prva medijska moralna histerija, Frenk Fuerdi – prevod Majda Sikošek

Popularnost Geteovog romana „Jadi mladog Vertera“ bio je optužen za niz samoubistava. Frenk Furedi tvrdi da je ta situacija uspostavila trend „proizvedenog besa“ i da su takve pojve još uvek prisutne.

Kada komentatori kulture lamentiraju nad nestajanju navike čitanja knjiga, teško je zamisliti da su u XVIII veku mnogi istaknuti glasovi bili zabrinuti zbog suviše čitanja. Izgledalo je kao da opasna bolest povređuje mlade ljude, dotičnu bolest su neki dijagnostikovali kao zavisnost od čitanja, drugi opet kao čitajuće besnilo, čitajuća groznica, manija čitanja ili čitajuća požuda. Kroz celu Evropu širili su se izveštaji o izbijanju onoga što je opisivano kao epidemija čitanja. Senzacionalističko ponašanje, moralno, raskalašno i promiskuitetno ponašanje pripisivano je ovoj navodno podmukloj zarazi. Čak je i akt samodestrukcije pripisivan ovom novom ludilu čitanja romana.

Ono što su neki opisali kao ludilo bilo je zapravo buđenje jednog novog ideala u XVIII veku; ideala „ljubavi prema čitanju“. Pojava ovog novog fenomena bila je mahom vezna za rastuću popularnost novog književnog žanra: romana. Pojava komercijalnog izdavaštva u XVIII veku i rast broja čitača nisu svi dočekali sa dobrodošlicom. Mnogi komentatori kulture bili su prestrašeni uticajem ovog novog medija na ponašanje pojedinaca i na društveni moral uopšte.

Sa rastućom popularnošću čitanja romana stiglo je doba mas medija. Romani kao što su ‘Pamela’ Samjuela Ričadsona ili ‘Nagrađena vrlina’ (1740) kao i Rusoova ‘Julija’, ili ‘Eloiza’ (1761) postali su literarne senzacije koje su uzburkale maštu evropskih čitalaca. Ono što je opisano kao ‘Pamela groznca’ ukazalo je na moćan uticaj koji romani mogu imati na maštu čitača. Javno razmatranje ovih ‘groznica’ bilo je usmereno na potencijalnu opasnost izmišljenog intenzivnog i intimnog odnosa između čitača i književnih likova. Opšti zaključak je bio da neograničeno izlaganje fikciji dovodi do toga da čitaoci gube kontakt sa realnošću i da se indetifikuju sa romantičnim likovima iz romana dotle da usvajaju njihovo ponašanje. Pasionirani entuzijazam sa kojim su mladi širom Evorpe reagovali na izdavanje romana „Jadi mladog Vertera“ Johana Volfganga fon Getea (1774) kao da je potvrdio ovaj zaključak.

PISMA LJUBAVI

„Jadi mladog Vertera“ je epistolarni roman (romani koji su pisani kao niz dokumenata, bilo pisma, bilo dnevničke zabeleške – prim prevodioca) koji prepričava ljubavne muke mladog čoveka, Vertera. Njegova pisma otkrivaju intenzivnu strast prema Loti, koja je već verena sa drugim čovekom. Verter ne može da se pomiri sa situacijom i zaključuje da mu je jedini izbor da oduzme sebi život. Njegovo odbijanje kompromisa i spremnost da umre zobg ljubavi pala je na plodno tle idealističke i romantične mašte mladih čitalaca.

Objavljivanje „Jada mladog Vertera“ skoro u trenutku postalo je medijski događaj. Postao je prva dokumentovana literarna senzacija moderne Evrope. Roman je preveden na francuski (1775), engleski (1779), italijanski (1781) i ruski (1788) i stalno je nanovo izdavan. Bilo je više od 20 piratskih izdanja štampanih tokom 12 godina od njegovog pojavljivanja u Nemačkoj. U Sjedinjenim Američkim državama takođe je imao izuzetan uspeh. Bio je to jedan od najprodavanijih romana pre rata iz 1812. i prema izveštajima imao je snažan uticaj na rano američku literarnu publiku.

Po svemu sudeći mlada generacija usvojila je Vertera kao svog heroja. Mnogi su napamet znali delove njegovih pisama i podražavali su afektaciju koju su povezivali sa svojim tragičnim idolom. Stalno je izveštavano da su mladići i devojke plakali danima, čak nedeljama, nad njegovom tragičnom smrti. Verterovi sledbenici su kopirali i modu svog junaka. Grupe mladića su nosile žute pantalone i plavi frak sa visokim čizmama imitirajući Verterovu pojavu.

Roman je iznedrio i pojavu narodne radinosti posvećene proizvodnji i prodaji suvenira vezanih za Vertera. Ono što se često opisivalo kao ‘Verter groznica’ odražavalo se u masovnoj proizvodnji i prodaji crteža, grafika i svakodnevnih objekata ukrašenih scenama iz romana. Komercijalizacija ‘proizvoda za obožavaoce’ uključivala je i porculanske šolje i tanjire koje je proizvodila čuvena manufaktura u Majsenu. Jedan preduzetnik se dosetio pa je svoj parfem nazvao ‘Eau de Werther’ (O d Verter). Uticaj ove Verter manije nije nastao preko noći. Verterova privlačnost trajala je do ranih 1800-tih. Decenijama pošto je objavljen roman, Napoleone je izrazio divljenje prema romanu i tvrdio je da ga je pročitao sedam puta.

Razmere reakcije na Vertera uznemirile su vlasti širom Evrope. Mnogi zvaničnici i kritičari doživaljvali su Geteov živi i saosećajni način na koji je opisao Verterovo tonjenje u samodestrukciju kao opravdavanje akta samoubistva. Osudili su roman kao opasan za javnost, naročito za nekritične mlade čitaoce. Roman je optuživan za podsticanje epidemije oponašajućih samoubistava među emocionalno uznemirenim i mladih slomljenih srca   širom Evrope. Brojne inicijative da se roman zabrani ukazuju na to da su vlasti veoma ozbiljno uzimale ove tvrdnje. 1775. teološki fakultet Univerziteta u Lajpcigu poslao je peticiju zvaničnicima da zabrane Vertera na osnvu tvrdnje da će njegovo širenje dovesti do promocije samoubistava. Gradsko veće Lajpciga se složilo i kao razlog i opravdanje za zabranu i navelo sve veći broj samoubistava i nošenje odeće poput Verterove. Zabrana je uvedena 1775. i ostala je na snazi sve do 1825. Roman je bio zabranjen i u Italiji i Danskoj.

Pozivi za zabranu su opravdavani sprečavanjem štete koju bi knjige poput Vertera mogle da nanesu mladim čitaocima. Protestantski sveštenik iz Hamburga Johan Gec osudio je roman kao ‘gnusnu knjigu’ „Za Boga miloga razmotrite koliko bi naših mladih moglo da završi u okolnostima sličnim Verterovim“, pitao se u svom pozivu da se knjiga zabrani kako bi se zaštitio javni moral. Milanski biskup, katolik, delio je mišljenje svog nemačkog protestantskog kolege. Zabeleženo je da je toliko bio uznemiren opasnošću koju Verter predstavlja za javni moral da je kupio sav tiraž romana kako bi zaštitio milanske čitaoce od njegovog uticaja. Nelagoda oko uticaja Vertera na čitaoce nije bila ograničena samo na teologe i javne moraliste. Tokom debate oko romana u Švedskoj pesnik Johan Kelgren (1751 – 1795) ukazao je na svoju zabrinutost da bi ‘Verterovo samoubistvo’ moglo da postane zarazno te je sugerisao i upozorio na poguban uticaj literature u kojoj emocije imaju dominantnu ulogu.

Čak se ni najznačajniji predstavnik nemačkog prosvetiteljstva, pisac i filosof G.E. Lesing (1751 – 1791), nije osećao najprijatnije zbog uticaja koje je Verter imao na njegove čitaoce. Lesing je priznao da je uživao u čitanju knjige, no ipak je svom prijatelju napisao ‘roman može da donese više štete nego koristi’. Lesing je bio uznemiren saosećajnim tretmanom protagoniste i njegovog načina smrti i plašio se da bi ‘mladi čovek slične naravni’ mogao da usvoji takav način delovanja imitirajući Vertera. Iako je Lesingov intelektualni i moralni pogled bio veoma različit od onih religioznih kritičara Vertera, svi oni su delili instiktivno nepoverenje prema mogućnosti čitaoca da se odupru uticaju Geteovog navodnog odobravanja romatničnog samoubistva.

EPIDEMIJA SAMOUBISTAVA

U novembru 1784, pet godina nakon objavljivanja engleskog prevoda Vertera, Džentlmens Magazin objavio je sledeću crticu u odeljku čitulja:

Iznenada u Šejsajdu, Sautgejt, gospođica Glover, čerka pokojgnog gospodina G, nekada istaknutog plesnog majstora. Jadi mladog Vertera nađeni su ispod njenog jastuka; okolnost koja mora biti poznata kako bi se, ako je moguće, predupredilo zlo tog pogubnog dela.

Osuda ‘pogubnog’ dela i tvrdnja da snosi odgovornost za smrt gospođice Glover obezbedilo je osnovu za stvaranje legende o destruktivnom uticaju romana na svoje engleske čitaoce. Obaveštavajući javnost o ‘okolnostima o koje moraju biti poznate’, autor ove crtice pomogao je da se stvori priča koja će biti sastavni deo folklora o samoubistvima.

Crtica o smrti gospođice Glover odmah je inspirisala dopisnika, ‘Teofilusa’ da napiše pismo osđujući ‘sumorne i nasilne strasti koje uznemiravaju i muče um mladog Vertera’. U narednim decenijama glasine u samoubistvima koje su počinili čitaoci Vertera kružila na obe strane Atlantika. Tipično, novine su se nadmetale u izveštajima o pažljivo isceniranim samoubistvima pojedinaca. Uključivajući primerke romana o Verteru u svoje izveštaje o mestu nesreće privlačili su pažnju na tragične smrti ovih nesretnika.

Priče o isceniranim samoubistvima da bi se istakli ‘Jadi’ ovih nesretnih čitalaca stekle su status kulturnog mita. Vreme i ponovo aluzije na iscenrianu verziju Verter-uzrokovanih samoubistava praćene su reputacijom navodne opaske luvene francuske ‘žene od pisma’ Madam de Stal (1766 – 1817), da je Verter ‘uzrokova više samoubistava nego najlepša žena na svetu’. Da li je Bajron zaista izjavio da je Verter ‘odgovoran za više smrti nego sam Napoleon’? Na neki način nema ni veze zato što su, kao i mnoge druge optužbe na račun uticaja ovog romana, i one bile bez po muke uključene u urbanu legendu koja ga okružuje.

U Sjedinjenim američkim državama kampanja protiv Vertera doživela je svoj vrhunac 1790-tih. Tokom poslednje decenije XVIII veka američke publikacije su redovno izveštavale o poražavajućim efektima romana na njegove čitaoce. 1798. jedan dopisnik Vikli Magazina iz Filadelfije pokušao je da ubedi knjižare da ‘uklone knjigu sa polica’ upozoravajući ih da je dokazano kako je ‘uništila više nego jednu porodicu’ u državi. Iako je nastavila da bude među najprodavanijim knjigama duboko u 1800-tima, njeni kritičari postali su sve više histerični u svouim napadima na autora. Gete je bio optuživan da je napisao roman koji nastoji da samoubistvo predstavi kao romantično. Kao da je američka moralna uznemirenost bila sublimirana kroz reakcije na ovaj roman.

Čak 1865. nemački pisac J.W. Apel istakao je dva slučaja samobusitva kod čitalaca romana. Prvi slučaj se tiče primera mladog čoveka koji se ubio skočivši sa visoke zgrade sa primerkom Vertera  u rukama, a drugi govori o majci čiji sin je izvršio samoubistvo pošto je pročitao roman. Izveštaji kažu da je majka navodno izjavila ‘i ti moj sine si podvukao nekoliko delova u Verteru’. Ovo je uzeto kao ubedljiv dokaz o povezanosti čitanja romana i samoubistva mladića.

GDE JE DOKAZ?

Na šta ukazuje naše ispitivanje narativa o Verterovoj groznici, ukazuje na to da je dotični stekao život za sebe do tačke kada je mutirao u retorički idiom ‘uzet za gotovo’, koji je služio da se opišu moralni problemi sa kojim se društvo suočavalo. Upozorenja o epidemiji samoubistava govore više o uznemirenosti njihovih autra nego o ponašanju čitalaca romana. Pregled literature koja se bavi ovim upozorenjima ukazuje na upečatljivo odsustvo empirijskih dokaza. Stalne aluzije na gospođicu G, do nemienovanih žrtava sa slično isceniranim scenama smrti ukazuje da su ovi izveštaji imali malo činjenica na koje bi se oslonili. Priče o epidemiji samoubistava bile su izmišljene kao i smrt Vertera u Geteovom romanu.

Pre će biti da su čitaoci Veretera bili pod uticajem kontroverzi koje su okruživale roman. Gete je sam bio pogođen njima i u svojoj autobiografiji lamentirao je nad mogućnošću da je toliko mnogo njegovih čitalaca želelo da ‘odglumi roman i moguće puca u sebe’. Uprkos predviđanju prokletsva roman je nastavio da privlači veliki broj čitalaca. Dok ne postoje dokazi da je Verter bio odgovoran za promociju talasa kopirajućih samoubistava, očigledno je uspeo u inspirisanju mladih čitalaca. Pojava onoga što bi se danas opisalo kao kult fanova sa nekim zamkama mladalačke subkulture je dokaz njegove moćne pojave.

Vezivanje romana sa deorganizacijom moralnog reda predstavlja rani primer medijske histerije. Silani, senzacionalistički i često neverovatni uticaji pripisivani čitanju u XVIII veku udarili su temelje kulturnim resursima na koje će se oslanjati reakcije na bioskop, televiziju ili internet. U tom smislu Verter grznica je anticipirala medija histerije budućnosti.

Zanimljivo je da protok vremena nije potpuno podrio vetivanje Verter groznice sa epidemijom samoubistava. 1974. američki socijolog Dejv Filips skovao je izraz ‘Verterov efekat’ da bi opisao samoubistva podstaknuta imitacijom medija. Uprokos istrajnosti Verter mita, savremene medijske histerije su retko usmerene na romane. U XXI veku pojednostavljni uzrok i efekat modela ‘Verterovog efekta’ će pre biti izražen kroz moralnu uznemirenost oko opasnosti od sajber samoubistava, kopirajućih onlajn samoubistava.

Frenk Furedi je profesor socijologije na Univerzitetu u Kentu. Njegovu knjigu „Moć čitanja: od Sokrata do Tvitera“ objavila je izdavačka kuća Blumsburi u Oktobru 2015.

Naslovna fotografija preuzeta sa interneta.

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
Posted in Istorija umetnosti and tagged , , , , , , .

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *