SLIKARKA NOVOG DOBA

Kažu za nju da je prva srpska slikarka novog doba, mada srpski skoro da nije ni govorila. Rođena u Vespremu u Ugarskoj, veći deo života provela je u Stonom Beogradu (Sekešfervaru) u središnjoj Mađarskoj (blizu jezera Balaton). U Beogradu je boravila ni celih godinu dana nadajući se da će dobiti narudžbine za velike istorijske kompozicije, što se nije dogodilo, te se preko Zagreba vratila u Stoni Beograd. Opet, Katarina Ivanović, kao prva školovana srpska slikarka, postala je prva žena članica Srpskog učenog društva (današnje Srpske akademije nauka i umetnosti).

autoportret

Katarina Ivanović bila je slikarka XIX veka i stvarala je u stilu klasicizma i to njegove bidermajer varijante koja je za uzore imala holandske slikare XVII veka.

Autoportret (1)

Kako u svojoj knjizi „Osvit novog doba / XIX vek“ kaže Miodrag Kolarić: „Devetnaesti vek je više nego i jedan prethodni ispunjen društvenim previranjima, oslobodilačkim pokretima, političkim i ekonomskim krizama, ratovima i bunama, osvajačkim pohodima i otporom narodnih masa, pomeranjem granica i buđenjem nacionalne svesti, ali u isto vreme i, vek konačnog obračuna s fedulanim poretkom, vek velikog poleta ekgzaktnih nauka i razvitka naprednih socijalnih ideja…“

U takvom veku stvara Katarina Ivanović. Živeći, odrastajući i formirajući se u Habzburškoj monarhiji u doba prosvetiteljskih ideja i racionalističkog pokreta u nauci i filosofiji. To je period kada Srbi u Austro-Ugarskoj monarhiji dobijaju veće verske i građanske slobode, a zahvaljujući „jozefinizmu“ je (reforme cara Jozefa II) „ekonomski i nacionalno ojačano građansko društvo s onu stranu Save i Dunava raskunulo s tradicionalnim načinom života i doživelo preobražaj u svim oblastima duhovne delatnosti“. (ibid)

Slikarstvo je prvo učila u Pešti, a po smrti roditelja odlazi u Beč, gde je njen talenat bio podsticaj mađarskoj grofici Čaki da joj omogući školovanje na Bečkoj umetničkoj akademiji. I tu je Katarina bila među prvima. U to vreme, 1835, žene nisu mogle da uče na akademiji kao redovne studentkinje, ali je prva srpska slikarka novog doba upisana kao vandredna studentkinja. Nedostatak takvog statusa ogledao se i u tome što joj istorijsko slikarstvo, kao ženi, nije bilo dostupno.

Kao i većina umetnika tog doba (a i kasnijih ako ćemo iskreno) putuje u Pariz i Italiju kako bi na izvorištu učila.

Njen pokušaj da u Beogradu stekne prijatelje u tadašnjoj eliti i doprinese svojim stvaralaštvom  podizanju nacionalne svesti i podrži borbu za rast i razvoj male Srbije, nije naišao na očekivani odgovor. Razočarana se vraća u Stoni Beograd, a Srbija je polako zaboravlja.

2. K. Ivanovic

Tek 70-tih godina XIX veka, kada Srpsko učeno društvo počinje da  zanima stvaralaštvo Srba u Ugarskoj sa željom da ga smesti u Narodni muzej, dr Nikola Krstić upoznao je Katarinu Ivanović i obratio se društvu sa mišljenjem da bi ona mogla pokloniti zbirku svojih slika muzeju „kada bi na to nešto svečanije bila pozvata“… Pozvali su je svečanije i ona se radosno pozivu odazvala. Prepiska je nastavljena, ona je zbirku poklonila, a na kraju je i za članicu Učenog društva izabrana. „…Ovo je za mene najlepše, najblagorodnije odlikovanje, odlikovanje za žensku u ovom dobu još nečuveno“, napisala im je Katarina. („Katarina Ivanović“ Miroslav Timotijević i Radmila Mihailović, Beograd 2004)

U skladu sa novim dobom slikarka nije slikala ikonostase i sakralne kompozicije, već se izražavala kroz portret, žanr motive, mrtvu prirodu i istorijske kompozicije. Nemogućnost da pohađa nastavu o slikanju istorijskih kompozicija dovela je do toga da je u njima bila nevešta i daleko od svojih mogućnosti. Žanr scena nisu predstavljale ništa manji izazov za ovu slikarku jer se ispostavilo da je za višefiguralne kompozicije potrebno mnogo više znanja od onoga što je ona dobila kao vanrdna studentkinja (tako se moglo studirati na Odeljenju za ženske studije).

Zato su portret i mrtva priroda bili njeno malo carstvo i prostor u kome se kretala i stvarala sa lakoćom i spretnošću.

vinogradar

Crtež joj je precizan, skoro minuciozan, čist, boje u skladu sa dobom u kojem stvara zagasite, sa preovlađujućim braon tonovima. Oči na portretima ove slikarke su pravo „ogledalo duše“, a likovi koje slika ponositi i životni.

mrtvapriroda

Iako još za života zaboravljena i usamljena, nisu je baš sasvim svi zaboravili i zahvaljujući istoriografima, naučnicima i njenom poklonu Narodnom muzeju danas, dvesta godina od njenog rođenja možemo reći da je zaslužila mesto prve srpske slikarke novog doba i da je utrla put hrabrim i nadarenim ženama koje su je sledile.

Fotografije preuzete sa interneta.

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
Posted in Istorija umetnosti, Umetnost and tagged , , , , , , , .

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *