Tačnije tragom Dacinih TV reportaža
Zvanično leto još uvek traje, samim tim i avanture koje će biti opisane u ovom i još jednom nastavku su tehnički i dalje letnje avanture i zgodno se naslanjaju na serijal Julska avantura (I, II, III i IV). Ove septembarske se zgodno naslanjaju na julski serijal jer su i one deo priče o divnim mestima Istočne Srbije, ali i zato što su ih proživele dve drugarice Darinka zvana Daca, novinarka iz Zaječara i Majda, istoričarka umetnosti iz Beograda.
Naslov i podnaslov su odabrani s razlogom i vrlo su odgovarajući i istiniti, nisu trik za privlačenje pažnje. Naime, već u serijalu Julska avantura sam napomenula da smo obilazile mesta koja su bila teme TV reportaža Darinke zvana Daca za njenu matičnu medijsku kuću ZA media. Naš septembarski vikend nije bio izuzetak – odatle i naziv.
Šta sve stane u dva dana
Petak je popodne i eto mene još jednom put Zaječara, auto-putem prema Nišu. Taj put znam napamet i već mi je polako dosadan, no put od silaska kod Paraćina pa prema Zaječaru, preko Čestobordice i Boljevca je neka sasvim druga priča. Septembar je inače, po meni, možda i najlepši mesec u godini. Vrućine više nisu tako teške, guste i zamorne kao avgustovske, kiše su blagorodne, a nisu sive kao novembarske, popodnevno i večernje sunce je očaravajuće i kada obasja planinu, livade, polja i šume, teško da se nešto lepše može naći.
Za Zaječar tog petka popodne polagano, bez žurbe. Radio Beograd I, septembarsko sunce, skoro prazan put i moj beg od stvarnog života je potpun – leči moju setnu dušu. Veče u Zaječaru sa Dacom i Suzom dodatan je melem. Slatko sam se nasmejala kako se Darinka zvana Daca čudila što znam kako kolima da stignem do njene kuće, pa toliko sam puta do sada do nje dolazila… Nisam baš uvek ja vozila, no…
Subotnje jutro nas je vodilo najpre u Knjaževac, gradić koji je do 1859. godine nosio ime Gurgusovac, a onda u čast Velikome knjazu (Miloš Obrenović – pr. aut) poneo ime Knjaževac. Tamo je Daca imala neka važna posla, a mene je dočekala i kroz istoriju i knjaževačku današnjicu provela Milena Milošević Micić, viša kustoskinja istoričarka umetnosti u Zavičajnom muzeju Knjaževac, no o tome će biti posebna priča. Iz Knjaževca krenusmo put Rogljevačkih ili Rogljevskih pivnica (selo je Rogljevo) na Krajinsku berbu. Nakon berbe u Rogljevu bio je red u nedelju obići i, iz već nekog razloga, mnogo poznatije Rajačke pivnice i ne samo Rajačke pivnice, već i po meni možda i interesantnije i intrigantnije groblje pored pivnica. Kako bi zaokružile letnje avanture po Istočnoj Srbiji bio je red da obiđemo još dva mesta o kojima je Darinka zvana Daca pravila svoje TV reportaže: Angelinine konake u Kusjaku kraj Negotina i selo Sikole, opet pokraj Negotina, ali na drugu stranu – prema Zaječaru. Iz Sikola za Zaječar, a u ponedeljak ujutru kući u veliki nekada zaista beli grad Beograd.
I tako dobar deo Timočke krajine stade u dva dana vožnje po bajkovitim pejzažima.
Krajinska berba, a na berbi…
Krajinska berba je manifestacija koju treću godinu za redom organizuje udruženje „Rogljevačke pivnice“ uz podršku opštine Negotin i naravno i neizostavno uz podršku sponzora.
Čitaoci će primetiti da koristim izraz ’pivinice’, mnogi će poželeti da prokomentarišu kako je to pogrešno i kako je pravilno ’pimnice’, no to je stvar za debatu. Oba naziva su zapravo ispravni, ni jedan nije pogrešan, ali sam se ja odlučila da za ’pivnice’ definitivno kada sam na samim zgradama – pivnicama – videla originalne table iz XIX veka na kojima piše „pivnica tog i tog“. Naziv udruženja koje je manifestaciju organizovalo je takođe sa rečju ’pivnice’. Toliko o ovoj nedoumici.
Nego, da se vratim ja na moju priču. Vozeći se Timočkom krajnom ponovo sam konstatovala kako za mene teško da ima nečeg lepšeg i lekovitijeg nego vreme u kolima za volanom, ili pored, provoditi i putevima raznim jezditi. A te lepote, tog užitka kroz Krajnu ići…
Dok smo nas dve do Rogljevačkih pivnica stigle već se onoliko sveta skupilo. Uz malo sreće i dobre volje gostiju, i poprilične spretnosti autorukovateljke (moram neskromno napomenuti) auto smestismo i zadovoljnim gostima se pridružismo.
Kažu ove (2019) godine poseta baš ozbiljna, najveća do sada. Šetamo kroz, tako rekuć mali gradić od vinskih podruma, a ja ne znam kuda pre da gledam i šta prvo da ovekovečim. Kako dolikuje varošici (mada ovo nije varošica, već mesto gde su žitelji obližnjeg sela Rogljevo smestili onomad davno svoje kamene podrume u kojima vino na miru i u tišini u burićima odmara) ima glavni trg, veliki bunar i saborište. Na trgu su domaćini smestili binu i male tezge za izlaganje.
Gužva je bogme povelika, ali nije strašno, razmileli se gosti na sve strane, neki već kušaju krajinska vina, neki se šetaju tek da upiju lepotu koja ih okružuje, neki potpalili roštilj, a neki su poželeli da se ovekoveče u ulozi Hajduk Veljka i njegove Čučuk Stane.
Saborište u centru je betonska nadstrešnica i mesto je za odmor u vrelim danima. Ovo u Rogljevačkim pivnicama je kako na tabli piše: „Zadužbina Živana Đakovića i supruge Anke, iz Rogljeva, a sada žive u Negotinu. Podigoše bez ičije pomoći, 1. juna 1930 g.“ Sabiraju se tu ljudi, posebno kada se obeležava seoska slava ili neki važni svetitelji. Uviđavni Živan i Anka nisu želeli da bilo koji putnik namernik pomisli da nije dobrodošao pa su za svaki slučaju još jednu tablu na saborište stavili: „Putniče. U ovim žarkim danima, odmori se u hladovinu, pa ma koje vere bio“. O svemu su mislili.
Pivnica je ovde 120, a kao da ih je manje, ušuškane su međ drvećem u uskim uličicama. Ne zna se da li je šetati se lepše i magičnije kada je gužva i manifestacija sa puno srećnih, nasmejanih ljudi ili jutrom posle dok još svi spavaju i krajinsko vino od sinoć savladavaju…
Na ceremnijalni početak berbe u obližnjem vinogradu smo okasnile, ali smo zato bile tu kada su iz vinograda stigli, a mlade beračice simbolično malo grožđa u kaci, specijalno za tu priliku na binu postavljenoj, gazile – e da bi se juče sa danas povezalo. Negda se grožđe za vino tako pripremalo, bosim nogama gaženo, danas su tu električne muljačice.
Bila posle i zdravica, kako to već običaji nalažu, pa kulturno umetnička društva što iz Kobišnice (selo u komšiluku), pa iz sela Bregova iz Bugarske i sve tako uz malo igre, pesme i tradicionalnih instrumenata sve do izbora za najlepšu, najšarmantniju, najvredniju i najmlađu beračicu. Prijavila se 31 devojka, sve lepe kao upisane, pa još u narodnoj nošnji – lepa je ova Srbija.

Žiri je većao, većao i na kraju odabrao, nije im bilo lako. S leva na desno, prva pratilja, najlepša beračica, druga pratilja, najšarmantnija i najmlađa beračica
Da bi Bahus bio zadovoljan i dobro vino podario sve se završilo kako dolikuje velikom, veselom večerom uz muziku, vino, pesmu i ples.
Još malo od Rogljevačkih pivnica
Dve drugarice su, za razliku od ostalih sa večere, poranile i kroz puste pivnice šetale. Naiđosmo na jednu gošću u potrazi za jutarnjom kafom i na nekoliko kučića, finih, tihih, ni noću nisu lajali.
Šetasmo tako do doručka, a ja sam se opet čudila i pitala odakle potreba da se na pivnice stavljaju, danas, umrlice od papira, a negde table kao spomen na one koji su otišli negde drugde da nas čekaju. Možda je to podsvesna veza između vina kao krvi Isusove i simbola vaskrsenja, a možda se samo ja suviše pitam i filosofiram….
Ljubazni domaćini su goste em večerom pogostili, ali ni jutrom ih nisu gladne otpratili tako oko 10 doručkovasmo i krenusmo do sledećih Pivnica i ostalih Dacinih TV reportaža.
Fotografije – M. Sikošek