„Ranih devedesetih godina XX veka sasvim slučajno u ruke mi je došla knjiga Čovek iz Lisabona Tomasa Giforda o jednom od najvećih falsifikatora svih vremena. Na stranu njegova životna priča – opisi Lisabona s početka XX veka, opisi kafea i fado muzike naveli su me da se, slobodno mogu reći, zaljubim u zemlju na krajnjem zapadu našeg kontinenta. Ne treba zaboraviti da je Portugalija decenijama bila zatvorena zemlja o kojoj se malo čulo, a još manje znalo… Tako je jedan san prerastao u životnu želju, što je pak navelo čoveka mog života da na veselom i bučnom porodičnom novogodišnjem skupu u januaru 2013. pred svedocima izjavi da je ovo ta godina, godina kada će mi ispuniti životni san da vidim Portugaliju.“
Ovako počinje knjiga „Kao vetar kroz Evropu“ (Beogradska izdavačko-književna zadruga, 2014) koja opisuje ostvarenje jednog od mojih životnih snova – put u Portugaliju, zemlju između ostalog poznatoj po Azuleju.
Azulejo je portugalska reč za četvrtastu ploču od keramike čija je jedna strana ukrašena i glazirana. U Portugaliji ga ima svuda, na običnim malim prizemnim kućama, na uskim i visokim kućama, na vilama, nekadašnjima palatama, crkvama, železničkim stanicama… Ima ga i unutra i napolju – svuda. No, da krenemo od početka.
Azulejo srećemo, da budemo fer, i u drugim zemljama poput Španije, Italije, Holandije, Irana i Maroka ipak ovakva keramička pločica posebno važno mesto zauzima u portugalskoj umetničkoj kreativnosti. Bez prekida je pristuna već više od pet vekova, sastavni je deo portugalske arhitekture, ali možda najvažnije da nije shvaćen samo kao puka dekoracija već više kao medij za predstavljanje novih ukusa i izražavanje fantazija onih koji ga koriste.
Prvi put je ceo zid prekirven Azulejom 1503. godine (kako beleže dokumenta) kada su hispano-mavarske pločice uvezene iz Sevilje. Uvežene, na zid stavljene i svi se u njih zaljubili. Usput i to što je na obali okeana i što je so u vazduhu sigurno je doprinelo zaljubljivanju. Ipak je keramici i to glaziranoj nešto lakše da odoli vodi i soli no običnom malteru.
Kroz široku upotrebu glaziranih keramičkih pločica ogleda se protugalski izraziti osećaj za praktičnost. Materijal koji se inače smatra jeftinim koristi se kao estetska nadogradnja i u unutrašnjosti i u urbanom prostoru time dodajući ozbiljnu vrednost objektu.
Bogatstvo motiva se razvijalo postepeno od uvezenih mavarskih geometrijskih, nalik čipki, preko motiva evropskih biljaka i životinja, sve do figurativnih i istorijskih motiva koji su se pojavili zahvaljujući razvoju i napretku majolika tehnike.
Do druge polovine XVI veka portugalci su azulejo, danas njihov zaštitni znak, uvozili, a tek tada se otvara prva fabrika za proizvodnju u samoj Portugaliji. Doduše to ne znači da je prestao uvoz, već da su i oni sami savladali tehniku. Tako je na primer krajem XVII veka većina pločica uvožena iz Holandije gde je pod uticajem kineskog porculana u modu ušla plavo-bela kombinacija. Odatle većina fasada u Portugaliji je i danas plavo-bela.
Prolazila je izrada ovih pločica kroz razne faze. Početkom XVIII veka ukus naručioca bivao je sve zahtevniji te proizvođači angažuju akademske slikare kako bi izašli u susret sve ozbiljnijim porudžbinama. Umetnici, sujetni kakvi jesu, znali su i da se potpišu na svoje radove, pa se i dan danas znaju njihova imena.
Doba industrijalizacije, XIX vek, nije zaobišao ni proizvodnju ukrašenih, glaziranih keramičkih pločica i to je momenat kada se njihova primena omasuvljuje i postaje pristupačna i običnom čoveku.
Kao u mnogo čemu i u stilu azuleja sever i jug zemlje Portugalije se razlikuje. Sever više ceni reljefne i polureljefne, dok su na jugu ostali verni tradiciji glatkih pločica. Sever voli izrazite kontraste svetlog i tamnog, rado eksperimentišu sa motivima i bojama, dok jug ne odustaje od umerenih kontrasta i motiva ’starih vremena’.
Kao što slikarstvo, vajarstvo i arhitektura prate (ali i postavljaju) umetničke pravce i trendove, tako se i na azuleju mogu pročitati stilovi i trendovi u umetnosti kroz vekove: od islamske tradicije, preko gotike, renesanse, italijanskog uticaja, flamanskog uticaja, holandskog uticaja zasnovanog na kineskom porculanu, rokokoa, neoklasicizma, eklekticizma i tako sve do savremenih trendova nastalih u ovoj tehnici 1950-tih godina kada je azulejo doživeo veliki povratak na scenu.
„Sa naše desne strane, u rupi, mnogo niže od puta po kome hodamo je red kamenih kuća u čijem prizemlju se pruža arkada ispod koje su negdašnje magaze i magacini, a sada kafei, bakalnice i jedna galerija keramike. Galerija keramike u Portu ne znači isto što i galerija keramike u nekom gradu van Portugalije – red šolja „neuobičajenog“ oblika, red piksli sa imenom grada, red čajnika i činija. Ne, galerija keramike u Portu je mesto gde portugalska tradicija keramičkih pločica dobija novu dimenziju i otkriva maštovitost, kreativnost i mudrost mladih umetnika u interpretiranju zaostavštine.“ Odlomak iz knjige „Kao vetar kroz Evropu“.
Literatura: Katalog izložbe „Umetnost Azuleja u Portugaliji“ Institut Kamoes i Nacinalni muzej Azuleja, 2000.
„Azulejo Lisabona: umetnost, dekoracija, kratki pregled“, Sonja Mužnik, Odsek za istoriju umetnosti, Tel Aviv univerzitet.
Napomena: na moju veliku žalost, da ne kažem na moj veliki užas, dobar deo fotografija napravljen tokom putovanja do Portugalije i nazad nestao je. Ovih nekoliko koje se nalaze u tekstu je među zaista malim brojem sačuvanih.
Fotografije iz Porta – Zoran Stojadinović
Fotografije Železničke stanice u Portu – pozajmljene su sa interneta.