NA STAKLENOM PUTU

Put, vizija i modernost

Naziv studijske izložbe u Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu „Na staklenom putu“ simboličan je na mnogo nivoa: opisuje izložbu, opisuje put mlade srpske države od polovine 19. do polovine 20. veka, opisuje rađanje nove građanske klase… opisuje mnogo toga i podseća koliko je sve na tom putu krhko.

O izložbi i tom ’staklenom putu’ razgovarala sam sa autorkom izložbe Biljanom Crvenković, višom kustoskinjom u Muzeju primenjene umetnosti. Pred vama je samo jedan delić tog razgovora, a za ostalo posetite izložbu subotom u 13 sati kada će vas autorka provesti kroz rađanje i razvoj staklarstva kod nas. Poslušajte je pažljivo i izaći ćete iz muzeja bogatiji za nova saznanja i, verujte mi, oplemenjeni i srećni.

Na početku treba napomenuti da je izložba koncipirana oko upotrebnog stakla jer ono prikazuje primenjenu umetnost na delu, a i u muzejskim zbirkama u Srbiji najveći broj predmeta od stakla je upravo upotrebno staklo.

LEPOTA ŽIVOTA: Pripovedanje o počecima proizvodnje stakla započinjemo sa Avramom Petronijevićem, ali pre nego što krenemo sa njegovom manufakturom, ispričajte nam kako je došlo do toga da Petronijević predloži pokretanje ove skupe, zahtevne i ozbiljne proizvodnje.

BILJANA CRVENKOVIĆ: Prve ideje o začecima ’staklene fabrike’, kako ih tada nazivaju, došle su naravno sa knezom Milošem, ali nije bilo ni sredstava ni mogućnosti, a nije bilo ni znanja da se trasira i sprovede ta ideja. Mi tada tek formiramo mladu državu na teritoriji Srbije i u nekoliko navrata bilo je predloga da se započne proizvodnja stakla, ali do Avrama Petronijevića i do vremena ustavobraniteljstva nije bilo nikakvih pomaka u tom smislu.

Avram Petronijević je bio značajna ličnost u periodu ustavobraniteljstva. Bio je jako blizak sa knezom Aleksandrom Karađorđevićem, čak su bili i u kumovskim odnosima. Ono što je za ovu priču važno je da je on, kao čovek koji je bio na turskoj porti jako dugo, shvatio kuda ide Turska i da Turska u stvari teži modernizaciji. Šta više, sama reč ’fabrika’ je u Turskoj u to doba označavala ’novo vreme’, nešto što je moderno.

Bivajući u centru zbivanja Otomanske imperije polovinom 19. veka, Petronijević je shvatio da i mlada srpska država treba da uhvati korak sa svetom. Nakon odlaska kneza Miloša i dolaska ustavobranitelja kroz ideju o započinjanju proizvodnje stakla u Srbiji doneo je  i ideju o napretku i modernizaciji. Naišao je na razumevanje, dobio državnu podršku, brojne povoljnosti pa i apsolutno pravo, monopol, za proizvodnju na 12 godina.

Kako je izgledao početak?

Da bi se uspostavio čitav proces proizvodnje stakla i da bi postao stabilan i održiv potrebno je najmanje pedeset godina, a najbolje sto. Takvu proizvodnju ne može da pokrene i razvije ni jedno privatno lice bez kontinuirane podrške države, jer su neophodna ogromna sredstva i infrastruktura.

Imajući sve to, donekle, u vidu Petronijević je  1846. godine osnovao Fabriku stakla Avrama Petronijevića, mada je to zapravo bila manufaktura. Pionirski poduhvat vizionara iz okoline Kragujevca trajao je do njegove smrti 1852. godine, kada se fabrika zatvara.

Staklarstvo je ozbiljan zanat i nije lako naučiti ga, ko su bili majstori u Petronijevićevoj manufakturi?

Osim materijalnih sredstava, infrastrukture i podrške države za uspostavljanje proizvodnje stakla neophodno je i znanje. Kako u Srbiji nije bilo majstora staklara Petronijević ih zajedno sa porodicama dovodi iz Češke i Bavarske, ukupno 30 porodica.

Zanimljivo je da je doveo ne samo majstore nego i njihove porodice i stvorio čitavu zajednicu…

Avram Petronijević je u stvari imao viziju kako to treba da izgleda i znao je koga će da dovede. Nije bio redak slučaj u to doba, što ćemo videti i na kasnijim primerima, da se oko novih industrijskih pogona podižu cela naselja i kasnije formiraju mesta, pa i gradovi. Doveo je vrhunske majstore i uz njihovu pomoć napravio jedan od koraka ka modernizaciji Srbije.

Gde se nalazila ta manufaktura i kako je bila zamišljena?

Petronijević je ceo kompleks postavio na Avramovcu, svom imanju između Kragujevca i Jagodine, na Crnom vrhu.

Zašto baš tu? Pre svega zbog dostupnosti sirovina. Tu su bile šume, odakle se dobijala potaša za topljenje stakla, reka je bila blizu, odakle se dobijao kamen belutak za mlevenje, kvarc. Na imanju su postojale i dve vodenice.

Koliki je vizionar Petronijević bio govori i činjenica da je uposlio i fabričkog lekara, da se brine o radnicima i njihovim porodicama i to nikog drugog do Josifa Pančića, kome je to bilo prvo postavljenje.

Možda su ga zaintrigirala dotadašnja Pančićeva istraživanja da mu ponudi mesto lekara u svom kompleksu?

Ko zna…

Koju vrstu stakla je proizvodila manufaktura?

Manufaktura je bila postavljena da se bavi isključivo ravnim prozorskim staklom. To je vreme kada se grade nadleštva, javna zdanja i te je ravno staklo bilo neophodno. Uvoz je bio veliki, pa je Petronijevićeva ideja bila da deo tog novca na neki način ostane ovde, a razmišljao je i o potencijalnom izvozu. Na žalost Austrija i kasnije Austrougarska su branili uvoz, a trudili su se koliko je moguće i da zabrane proizvodnju ravnog stakla, tako da je ideja o izvozu ostala samo ideja.

Međutim, prvo staklo koje je proizvedeno u manufakturi nije bilo ravno, već šuplje staklo. Bilo je to 6 pehara koje je Avram Petronijević, istog dana, odneo u Topolu knezu Aleksandru Karađorđeviću za slavu Svetog Klimenta. Iz tih čaša je nazdravljano za početak novog, modernog doba i industrijalizacije. Ono što je posebno zanimljivo je da su na peharim bili izgravirani stihovi Sime Milutinovića Sarajlije iz pesme „Pijte ustavovci“.

Činija za slatko, oko 1850. staklara Avrama Petronijevića

Rekli ste da je manufaktura prestala sa radom neposredno nakon Petronijevićeve smrti, 1852, zašto nije mogla da opstane?

Kako je ceo taj poduhvat i proizvodnja, pa i trgovina staklom, bilo novo iskustvo i za Avrama, već tokom tih pet godina rada zapao je u velike dugove, tako da su njegovi naslednici morali sve da rasprodaju. Samu fabriku je na ime duga preuzela država. Kao što smo već ranije rekli za uspostavljanje stabilne i kontinuirane proizvodnje stakla neophodno je minimum pedeset godina, tako se i sama država našla u nezgodnoj situaciji jer niko nije znao kako da nastavi proizvodnju, sve do šezdesetih i sedamdesetih godina 19. veka.

Nuđeno je raznim privrednicima, da tako kažem, da nastave ali niko se nije usudio, niti je mogao, niti je imao snage, a Boga mi ni viziju da se upusti dalje.

’Staklenim putem’?

Tako nekako. Treba naglasiti da je primer Avrama Petronijevića primer jednog vizionara, političara, diplomate, kako i kojim putem Srbija treba da ide.

Putem modernizacije, industrijalizacije, hrabrosti i razvoja, rekla bih ja.

Može se i tako reći.

Ponovo se vraćam na činjenicu koja se kosi sa predrasudama da nas je bivanje pod otomanskom imperijom zadržavalo u razvoju, a da je Petronijević upravo ideju o hodu u napred i modernizaciji doneo iz Turske.

U Otomanskoj imperiji je to vreme tanzimata (reorganizacije – prim L.Ž), kada se između ostalog otvara i prva fabrika stakla, Beikoz. Činjenica da je fabriku otvorio sultanov zet znači to nije mogao da uradi bilo ko, neophodna je bila podrška sa najvišeg mesta. Tako Petronijević tu ideju prenosi u Srbiju.

Majstori u Petronijevićevoj manufakturi bili su iz centralne Evrope, oni poznaju određeni način rada i forme stakla i to donose u Srbiju. Zar ta kombinacija: ideja iz Turske, a stilski uticaj iz centralne Evrope ne ukazuje, upravo, na pravac kuda bi trebalo Srbija da se kreće? Ideja modernizacije od otomanskog carstva, ali pravac treba da bude ka centralnoj i zapadnoj Evropi, jer tamo pripadamo.

Upravo tako.

Tradicionalna turska nargila sa staklom u centralnoevropskom stilu

Kada je nastavljena ozbiljna proizvodnja stakla u Srbiji?

Ozbiljnija proizvodnja se nastavlja tek 1882. godine sa Atansijem Nackom Jankovićem, trgovcem iz Jagodine.

Fabrika se zvala Nacko Janković i sin, a otvorena je upravo u vreme kada Srbija kreće uzlaznom linijom industrijalizacije. Fabrika će raditi do 1906. godine, a proizvodila je pre svega oblikovano i upotrebno staklo. Ne smemo zaboraviti da su u fabrici i dalje glavni majstori bili stranci, Česi, Nemci, Slavnoci i Slovenci. Oni su držali oblikovanje i dekoraciju, a pomoćni radnici su bili iz redova domaćeg stanovništva.

Čaša iz fabrike Nacka Jankovića, crveno staklo sa njegovim monogramom

Ponovo je razvijen fabrički kompleks?

Da, opet imamo fabrički kompleks gde žive radnici i njihove porodice. U fabrici Nacka Jankovića se proizvodi sve ono što je potrebno za naše tržište. Fabrika nije imala veliko tržište, to je bilo od Beograda na severu do Niša na jugu, i eventualno deo tadašnje stare Srbije (danas Makedonija). Postojala su velika ograničenja za izvoz, tako da on nije ni mogao biti preveliki. Važno je reći i da je  fabrika sa svojim proizvodima tri puta učestvovala na velikim svetskim izložbama i sva tri puta su dobijena priznanja i nagrade.

Proizvodili su i staklo u boji, crveno, plavo, zeleno i belo sa pozlatom. Kako su i u ovoj fabrici glavni majstori iz centralne Evrope ponovo imamo iste uticaje kao kod Petronijevića, ali se ovde vide i neke novine u stilskim karakteristikama na prelomu vekova. Pre svega, jer treba zadovoljiti ukus građanskog društva, koje je nosilac transformacije i modernizacije.

U čemu je Jankovićeva fabrika iskoračila na ’staklenom putu’ napretka

Baš dobro što ste to pitali. U fabrici Nacka Jankovića proizvodilo se i presovano staklo, što je neverovatan pomak za taj trenutak, ali je najveći pomak i napredak ostvaren kada je u proizvodnju uveden Simesnov električni generator, što je omogućilo kontinuitet.

Zanimljivo je da uprkos nekim stilskim promenama i naznakama secesije u proizvodnji druge fabrike stakla u Srbiji na prelomu vekova nema ozbiljnijih, da ne kažem ekstravagantnijih primera, secesije

Nije to za čuditi se. Češki majstori kao naslednici petovekovne tradicije staklarstva nisu, tako lako, bili podložni stilskim uticajima. Dok u Francuskoj krajem 19. veka imate pojavu jednog Emila Galea, u Italiji se čak i čuveno murano staklo prilagođava novim tendencijama da staklo bude dostupno što širem sloju kupaca; češki majstori se drže starih načina i kvaliteta proizvodnje, bez eksperimentisanja. Nama je to i odgovaralo, jer smo mi bili pod uticajem bečkog bidermajera, što je sličan milje, te nam je nekako prirodno odgovarao centralnoevropski stil i u staklu.

Kao i u svim ostalim oblastima primenjene umetnosti secesija je i u staklarstvu ostavila poseban trag i ekscentrično-elitističke primere

Tako je, secesija je bila povezana sa novom građanskom klasom, koja je stekla novac i želela svoju reprezentativnost, a znamo da su upravo te nove rastuće građanske klase bili simboli promena.

Desno na slici vaza iz radionice Emila Galea, Francuska oko 1900. Iako se u našim fabrikama ne proizvodi ekstravagantno staklo u stilu secesije potrebe građanskog staleža nalažu uvoz.

Priču za sajt Lepota života ćemo završiti pominjanjem fabrike koje će se mnogi setiti i koja je opstajavala do skoro.

To je bila Srpska fabrika stakla iz Paraćina, koja svoj rad započinje 1906. godine. Do Prvog svetskog rata se bavila, pre svega, proizvodnjom ambalažnog stakla i upotrebnog prostog stakla. Bilo je bitno da se u tom trenutku zadovolje potrebe tržišta, pa se i 1914, pa čak i ratne 1915. godine pojavljuju oglasi u novinama za prodaju ambalažnog stakla i stakla za široku upotrebu. Tokom ratnih godina fabrika se zatvara jer nema ko da radi, svi odlaze na front.

Primer stakla iz Srpske fabrike stakla u Paraćinu i katalog proizvoda

Da li se proizvodnja nastavlja odmah nakon rata?

Ne baš odmah, već 1922. godine. Ponovo su se susreli sa problemom ulaganja, majstora, podrške… Tek 1922. godine kada Beogradska zadruga ulaže svoj kapital nastavlja se proizvodnja upotrebnog i ambalažnog stakla.

Opet imamo fabrički kompleks sa puno ljudi, opet su majstori stranci jer tada još uvek nije postojao sistem školovanja. Sistem školovanja se zasnivao na šegrtovanju, što znači da su majstori držali sve u svojim rukama, jer ako predaju znanje u potpunosti šta će onda da rade, zameniće ih brzo.

Šta se promenilo za paraćinsku fabriku stvaranjem kraljevine SHS i kasnije Jugoslavije?

Fabrika 1928. godine ulazi u konzorcijum Abel. Zašto? Postojala je potreba da se zaštiti domaća proizvodnja, a to se najlakše radilo objedinjavanjem svih proizvodnih pogona u jedan konzorcijum. Postojale su staklare na teritoriji Slovenije, Hrvatske i Srbije, s tim što je Srpska fabrika stakla u Paraćinu imala najveću proizvodnju.

Čaša sa grupnim portretom trgovine Dimitrija L. Janjića. Srpska fabrika stakla Paraćin, 1912/13. Primer korišćenja stakla kao propagandnog materijala.

Šta se dogodilo sa školovanjem staklara.

Sistematizovano, ozbiljno školovanje staklara započelo je tek nakon Drugog svetskog rata sa promenama u školskom sistemu. Tako se 1953. godine osniva Generalna direkcija za staklo na saveznom nivou i osniva se prva škola za staklare u Rogaškoj Slatini. Prvi učenici, budući staklari, bila su ratna siročad.

Godine 1958. i u Paraćinu se osniva staklarska škola, koja je funkcionisala jako dugo, da bi vremenom prerasla u hemijsko-tehnološku školu.

Kratak uvod u izložbu „Na staklenom putu“ u Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu, završiću opservacijom da nam i ona govori o tome koliko su, za razvoj i napredak države, važne vizija, pogled u budućnost i ideja. Jer, Srbija na prelomu 19. i 20. veka je mlada država, tek stečene potpune nezavisnosti, koja započinje put modernizacije, industrijalizacije, evropeizacije; nestabilna je, uzburkana, menjaju se dinastije, ustavi, česte su krize, ali postoji ideja, vizija i linija kojom se ide u razvoju.

Set svećnjaci sa činijom za slatkiše, Italija oko 1900.

Radionica Uroša Čavića, rad po nacrtu Vladislava Titelbaha (za potrebe pozorišne scenografije), detalj

Izložba traje do 15. januara 2023. godine. Stručna vođenja su subotom od 13 sati (proveriti u Muzeju, za svaki slučaj)

Naslovna fotografija: Šolja za čaj, Venecija kraj 19. veka, duvano bojeno staklo.

Fotografije – Majda Sikošek

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
Posted in Muzeji i galerije, Umetnost and tagged , , , , , , , , .