Kao ni jedan drugi evropski grad Budimpešta je u meni raspaljivala maštu i povratak u istoriju, ali nekako put u tu istoriju uvek je vodio prema zaklonitim stazama, mračnim prolazima i mračnim uglovima ljudske duše.
Da li je zapravo mladost grada i njegov nagli procvat od druge polovine XIX veka mamio, osim ispravih, radnih, vrednih, dalekovidih, željnih uspeha i one koji bi sve sada i odmah, po bilo koju cenu, kojima je dogovor sa đavolom samo stanica na putu. Svuda i uvek je bilo takvih i biće ih dok je sveta i veka, ali nekako u gradu, koji se nakon uspona u XV i XVI veku tokom XVIII naročito primirio i izgubio na značaju, a onda naglo počeo da cveta kao carska prestonica to deluje lakše. U opštoj gunguli napretka, želje za modernizacijom, za bogatstvom bilo je lakše izdavati se za nekog drugog i početi nov život neopterećen prošlošću. U takvim okolnostima strasti i uzbuđenja je na pretek.
Svu tu strast nekako čitam i u mađarskoj kuhinji koja obiluje pikantnim ukusima i aromama, a jela su izrazito začinjena i često teška, slično grehu, sve nas njemu vuče a posle se kajemo i ispaštamo. Kao i u većini zemalja onoga što čini centralnu Evropu zajedno sa Balkanom može se pratiti poreklo raznih jela ili bar njihova ideja. Beli luk koji je u XV veku stigao na prostore tadašnje Mađarske zahvaljujući Italijanki Beatrisi ženi tadašnjeg mađarskog kralja Matije, koja je sa sobom osim miraza i političkih veza donela i renesansnu italijansku kuhinju. Za prve pisane gastronomske podatke Mađari mogu da zahvale dotičnom kralju Matiji, koji je bio pobornik vođenja detaljnih beleški o svemu što se dešavalo na njegovom dvoru, uključujući i zapise o hrani koju su jeli i načinima pripremanja.
Iako se u Srbiji veruje da je baš ona bila brana zapadne Evrope od osmanlijskih osvajanja, ipak je ta granica 1526. pomerena do Mađarske i neki njeni delovi uključujući Budim i Peštu pali su pod otomansku upravu i eto paprike, punjenog povrća pa i sarme (rolovanog kupusa kako bi se mogao prevesti mađarski naziv).
Beli luk i ljuta paprika mogu biti nezvanični simboli, a krompir obeležje današnje mađarske kuhinje, bez njih teško da se može zamisliti neko jelo ili obrok.
Naravno da je i habsburška okupacija preostalog dela Mađarske donela ponešto i u kulinarstvu, mada veliko je pitanje šta je od toga u današnjim jelima Austrije i Mađarske čije i ko je na koga uticao. Nije ni mnogo važno, važno je da se sve ispreplelo na tako čaroban način i nama danas omogućava raznorazna gastronomska uživanja.
Fotografije – Majda Sikošek, osim naslovne koja je preuzeta sa sajta finirecepti.net.hr
Recept za mađarski gulaš možete preuzeti na linku https://finirecepti.net.hr/priprema/madarski-gulas/