Avangarda: od dade do nadrealizma

Kad god čujem da je otvorena nova izložba u Legatu Čolaković  obradujem se iskreno. Volim mesto na kome se nalazi, a naročito volim  samu zgradu Legata. Inspirativna je, eksponat sama za sebe. Tako je bilo i ovoga puta kada sam preko, ovih nedelja toliko pominjanih, društvenih mreža saznala da se otvara izložba imenom „Avangarda: od dade do nadrealizma“. Em moja omiljena galerija, em umetnički pravci koji me zaokupljaju poslednjih pola godine – može li čovek poželeti više.

Da li me vreme u kome živimo i društveno/ekonomsko/političke okolnosti diljem ove naše planete asociraju na prve decenije XX veka ili čeznem za „prohujalim vremenima“ moga školovanja, ili je nešto treće ne bih znala kasti, no umetnički pokreti prve polovine prošlog veka našli su se u vrhu mog skorijeg interesovanja. Ponovo čitam o njima sa velikim užitkom i čitajući otkrivam da ih sada posmatram na sasvim drugačiji način. Tako je valjda i red. U datim okolnostima ova izložba došla je stvarno kao šlag na tortu.

U prostorijama legata izloženi su časopisi nastali kao način delovanja ovih avangardnih pokreta, uz časopise i dnevničke beleške urednika i prvaka pokreta, pisma, deklaracije… Sve ono što je pokrete činilo živima i omogućavalo da se iskažu brzo i efikasno. Mada, ne smemo zaboraviti da su tadašnji umetnički pravci, kako ih često nazivamo, bili zapravo umetnički pokreti sa jasnim političko/socijalnim ciljevima i idejama. Zajednički imenitelj svima bila je reakcija na buran početak veka – I svetski rat, a onda i II svetski rat, velike ekonomske krize, društvena previranja i nezamislive revolucionarne promene. Svet na koji su tadašnji žitelji Evrope, jer sada je o Evropi reč, navikli izvrnut je naglavačke. Industrijska revolucija, mašine, komunističke ideje, nacionalsocijalističke ideje, fašističke ideje… Mladi ljudi su sa zanosom ulazili u I svetski rat verujući da je došao čas promene i da će tako nešto pomoći da se svet „očisti“ i krene ispočetka. Kakva zabluda.

Bakunjinova parola: strast razaranja je stvaralačka! Povela ih je u razaranje svega što je do tada predstavljalo osnovu i uzuse u umetnosti. Ideja razaranja nije bila rušilačka, već naprotiv sa željom da stvori nešto potpuno novo od pisane reči, likovnog izražavanja, umetnosti, pozorišta, filosofije…

Kako su oba pokreta od samog početka bili internacionalni tako i ova izložba paralelno prati srpske/jugoslovneske i francuske publikacije. S obzirom da je do naših avangardista uticaj stizao mahom iz Pariza sasvim je logičan odabir.

DSCF2247

Čim se krene uskim stepeništem na prvi sprat gde počinje izložba, beli zid krasi natpis „Ceo jedan svet“, a dočekuje nas pitanje: „Dada ne znači ništa?“ i početak početka plakat publikacije Cabaret Voltaire. Ređaju se stranice časopisa, skice za buduća umetničak dela, beleške autora, stranice sa zabeleškama urednika na marginama, tu su i stranice Zenita – internacionalne revije za novu umetnost, prvog dadaističkog časopisa na ovim prostorima koji je od 1921. do 1924.  izlazio u Zagrebu, a poslednje dve godine (1924 -26) u Beogradu. Urednik je bio Ljubomir Micić svestrani umetnik, kao i većina u to vreme. Ispod provokativnog pitanja okačen je mali crni ekran, savremeni dodatak dadaističkom pokretu, jer po meni TV programi se mogu shvatiti vrlo dadaistički – znače li uopšte nešto ili su samo pokretna slika sa tonom? Sa ekrana dopiru glasovi Tristana Care, zaštitnog lica i imena pokreta Dade, jurcanje po „sceni“, ljudi ogrnuti kartonskim valjcima, vika, cika, ozbiljne reči…

Iako su na svim zidovima zapravo papiri i poneki veliki crni natpis izložba je uzbudljiva i dinamična. Bila bih slobodna da kažem da su njene autorke Aleksnadra Mirčić iz Muzeja savremene umetnosti i Biljana Andonovska iz Instituta za književnost i umetnost postavkom oživele duh avangarde, uspešno su početak jednog veka transponovale na početak sledećeg.

DSCF2252    DSCF2250

Iz male prostorije u oviru galerijskog prostora na prvom spratu dopiru poznati glasovi nekih glumaca koji na žalost više nisu sa nama, ali i dečji glasovi.  Dopiru sa velikog LCD ekrana u ćošku na kome se stalno iznova pušta balet sa govorom „Sobareva metla“. Balet je nastao 1923. godine. Marko Ristić i Rastko Petrović su pisali tekst, muziku Miloje Milojević, Aleksandar Deroko secenografiju i kostim i Jelena Poljakova koregrafiju. Kako se taj balet emituje sada, e to je zanimljiva priča. Davne 1983. godine u produkciji TV Beograd i u adaptaciji Miloja Milojevića snimljen je celokupan balet sa orginalnom scenom i kostimima. Eto čudna neka vremena da jedna televizija u svojoj produkciji snima dadaističko/nadrealistički balet i emituje ga sveopštem auditorijumu. Pitanje za lamentiranje: da li smo danas gluplji ili nas smatraju glupljima? Ne sećam se da je današnja TV stanica, naslednica ove iz 1983, u svojoj produkciji imala iole ozbiljniju dramu, a o baletu da i ne govorimo. Nema potrebe da bude nadrealističko, ali bar duboko umno – pa i to je sadržaj za gledateljstvo, zar ne?

Crvena 1924. potseća nas da je vreme nadrealizma neumitno došlo, naslovna strana Bretonovog Manifesta nadrealizma, La Revolution surrealiste (Nadrealistička revolucija), domaći časopisi Svedočanstva, Bela revija, Crno na Belo  i veliki natpis „Treba doći do jedne nove delkaracije čovekovih prava“. Treba li? Trebalo je tada, a treba i danas.

DSCF2279

Ka drugom spratu nas vodi poklič „Protiv celog jednog sveta“. Pri pogledu na zid nasuprot nas jasno je da se stvar zakuvava, mnogo crvene, mnogo nadrealističkih povika: Nadrealizam danas i ovde, Danas, Naša stvarnost, Delo, Mediala…

Svi su tu, pa čak i pesme Milene Pavlović Barili koje je u NIN-u objavio Miodrag B. Protić. „Labaratorija ili čari automatizma“, Misterija ljudske glave, Pred jednim zidom – intrigantno, zanimljivo, provokativno. Fotografija Marka i Jelice Ristić ispred Nadrealističkog zida u njihovoj kući. Čudan spoj nadrealističkih umetničkih radova uredno uramljenih i simetrično složenih, a ispred na konvencionalnom trosedu dvoje sredovečnih odevenih u skladu sa svojim vremenom i godinama. Očekivala bih nešto drugačije, no pitanje je da li ja popuštam pred predrasudama ako smatram da „guru“ srpskog nadrealizma mora da bude drugačiji? Zar i to nije na neki način nadrealizam – onaj koji je drugačije i nad izrodio iz svog intelekta zadržava realistički fizički oblik i realističko okruženje.

DSCF2280    DSCF2319

Ispred ogledala na zidu visi papir na kome je pozivno pismo za „širi dogovor o pokretanju jedne nove književne publikacije koja bi trebala da bude homogeni izraz zajedničkih napora i težnji“… Pismo je okačeno ispred ogledala zato što je osmišljeno i napisano tako da je moguće čitati ga samo u ogledalu. Upućeno je na više adresa, a onima koji se ne odazovu rečeno je da će automatski biti isključeni iz akcije. Sastanak je bio održan u stanu Aleksandra Vuča.

Još dva natpisa sa stepeništa koja mi i dalje odzvanjaju i koji me navode da verujem kako sam u pravu kada vidim paralelu između tadašnjih društveno/ekonomsko/političkih realcija i današnjih.

DSCF2331           DSCF2328

Predratno – od toga se mi delimo; Posleratno – to je što nas vezuje i skuplja.

Da li nas je skupilo i da li smo se zaista odelili…

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
Posted in Istorija umetnosti, Muzeji i galerije and tagged , , , , , , , , , , .

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *