JELISAVETA NAČIĆ

Beogradske vedete i vedute

U ovoj priči serijala Beogradske vedete i vedute vratićemo se na sam kraj XIX i početka XX veka, sećajući se prve žene arhitekte u Srbiji – Jelisavete Načić. Mnogi će odmah pomisliti kako priču o njoj znaju, pašće im na pamet male kalemegdanske stepenice prema Pariskoj ulici, eventualno škola Kralj Petar I i naravno činjenica da je ona bila prva ženska osoba koja je 1896, kada se na Tehničkom fakučtetu Velike škole u Beogradu otvorio Arhitektonski odsek, taj odsek upisala i 1900. završila.

Jelisaveta je bila beogradsko dete iz ugledne trgovačke porodice Mihaila S. Načića, poreklom Cincarina iz Makedonije, po ženskoj liniji bila je potomak Petra Ička, Cincarina iz današnje Grčke. Činjenica da potiče iz ugledne i dobrostojeće porodice omogućila joj je školovanje u trenutku kada je u Srbiji jedva 7 posto žena elementarno pismeno.

Fotografija vlasništvo Muzeja grada Beograda

Fotografija vlasništvo Muzeja grada Beograda

Nakon dvogodišnjeg pripravničkog staža u arhitektonskom odeljenju Ministarstva građevine gde 1902. polaže državni ispit i oprašta se od Ministarstva jer je žensko (u to vreme u Ministarstvu su mogli da se zaposle samo muškarci koji su odslužili vojni rok).

No, takav problem nije postojao za zapošljavenje u Inžinjersko – arhitektonskom odeljku Beogradske opštine, te je Jelisaveta Načić svoj kratki radni vek provela radeći u Beogradskoj opštini prokrčivši put ka državnoj službi profesionalnim ženama koje su stizale nakon nje.

Treće mesto na konkursu za izradu idejnog rešenja projekta crkve u Topoli uveo je mladu arhitekticu u struku na velika vrata, a ništa manje važno doneo joj je privatne narudžbine.

Male kalemegdanske stepenice koje se sa Savske aleje spuštaju ka Pariskoj ulici, bio je njen prvi rad u Beogradskoj opštini. Stepenice i ograda Savske aleje (srušena tokom Prvog svetskog rata) bili su njen rad u okviru velikog projekta uređenja Kalemegdana arhitekte Dimitrija T. Leka. Dok je stepenice uradila u mekom neobaroknom stilu lagano ih spuštajući na dve strane oko česme prema ulici, sa masivnom kamenom ogradom, spretno savađujući visinsku razliku; ograda je bila sa vazama na kamenim postamentima u stilu tada moderne secesije.

Male kalemegdanske stepenice

Male kalemegdanske stepenice

Uređenje kalemegdanskog parka nije jedini urbanistički projekat u kojem je Jelisaveta Načić učestvovala. Kako se krajem XIX i početkom XX veka Beograd lagano ali sigurno preobražava u evrospku prestonicu, postojala je ozbiljna potreba za savremenim urbanističkim rešenjima.

Tako je hrabroj, maštovitoj i talentovanoj arhitektici dodeljeno da u okviru rešavanja Terazijskog trga 1911-12. osmisli jedan deo. Na mestu gde se danas nalazi prolaz ka Nušićevoj ulici, po Jelisavetinoj zamisli trebalo je da stoji fontana sa temom oslobađanja od Turaka, u sredini je bio predviđen postament od 5 kamenova, a na njegovom vrhu je trebalo da stoji čuvena skulptura Ivana Meštrovića – Pobednik.

Terazije danas

Terazije danas

Pogled na prolaz ka Nušićevoj ulici, mesto gde je trebalo da stoji fontana sa Pobednikom

Pogled na prolaz ka Nušićevoj ulici, mesto gde je trebalo da stoji fontana sa Pobednikom

U momentu kada je ta ideja prezentovana građanima našega grada nastala je prava ‘tarapana’ i već uobičajeno prepucavanje liberalnih i konzervativnih shvatanja. tako je Jela Ivanović, predsednica Organizacije učiteljica smatrala da je postavljanje takve skulpture u centru grada ‘početak borbe protiv lažnog morala’; članica Upravnog odbora društva Cvjeta Zuzorić je tvrdila ‘ne sme se dozvoliti pobeda konzervativizma, naročito ne u umetnosti’; dok su članice Društva knjeginja Ljubica pretila protestima po ulicama ako se tako nešto skaredno, što će kvariti mlade devojke, postavi.

Početak Balskansih ratova odeno je u zaborav tadašnju ideju o uređenju Terazija i Načićkinu fontanu, a Pobednik je sačekao veliku pobedu i smestio se na visoki stub na jednoj od terasa Beogradske tvrđave.

Nedaleko od njenih stepenica u ulici Kralja Petra nalazi se remek delo ove arhitektice – škola koja se nekada zvala Kod Saborne crkve, a danas Škola Kralja Petra I. Koliko je raskošan talenat i koliko savremeno shvatanje arhitekture je Načićka imala vidi se upravo na ovoj građevini. Savršeno urganistički uklopljena, jedan strogo simetrični i zahtevni stil akademizma elegantno je prilagođen terenu na koje je škola. Koliko je sagledavala trenutak i njegove potrebe govori da je škola građena 1906. imala električno osvetljenje, toalete u samoj školi, gimnastičku salu, svečanu salu. Bila je savremeni namenski građen školski objekat i uzor onima koji su stizali posle. Ne zaboravimo da je u tom trenutku Jelisaveta Načić, prva žena arhitekta u Srbiji, imala svega 23 godine.

Pogled na glavni ulaz škole Kralja Petra Prvog

Pogled na glavni ulaz škole Kralja Petra Prvog

Bočni izgled iz ulice Kralja Petra

Bočni izgled iz ulice Kralja Petra

Dekoracija na glavnoj fasadi

Dekoracija na glavnoj fasadi

Sredinom XIX veka, tačnije 1851. princ Albert, muž kraljice Viktorije, kao predsednik Društva za poboljšanje položaja radničke klase dao je da se naprave nacrti i izrade modleli ‘radničkog smeštaja’ koji su bili izloženi te godine u okviru Velike svetske izložbe održane u Hajd Parku.

Šest decenija nakon toga, 1909-11. sve više postajući zaista evropska varoš Beogradska opština naručila je i platila projektovanje i izgradnju radničkih stanova u današnjoj Vanizelisovoj ulici (bivša Đure Đakovića). Ne samo da su to prve namenski zidane stambene zgrade u Beogradu, već i na Balkanu, a projektovala ih je junakinja naše današnje priče Jelisaveta Načić.

Pogled na kompleks radničkih stanova

Pogled na kompleks radničkih stanova

Projekat Jelisavete Načić obuhvatao je tri zgrade, dve manje (u obliku kocke) na uglovima s jedne strane Komnen Barjaktara, a sa druge Herceg Stojana i jedne dugačke pravougaone zgrade između ove dve uz ulicu Vanizelisovu.

Desno jedna od dve manje zgrade koje su oivičavale prvobitni kompleks, na slici zgrada na uglu Herceg Stjepana

Desno jedna od dve manje zgrade koje su oivičavale prvobitni kompleks, na slici zgrada na uglu Herceg Stjepana

Da bi gradnja bila jeftinija zgrade su oblikovane jednostavnim arhitektonskim sredstvima sa minimalnom ornametnikom, ponešto plitke plastike u stilu svedene secesije ispod i iznad prozora. Opet nekako na talasu secesije, da bi se izbegla monotonija ravne dugačke zgrade Načićka se poigrala vertikalama koje se završavaju karakterističnim drvenim zabatima. Neveliki stanovi osmišljeni su kao jednostavni i funkcionalni sa zajedničkim dvorištem.

Deo dugačke zgrade duž Vanizelisove ulice

Deo dugačke zgrade duž Vanizelisove ulice

Detalj

Detalj

Drveni zabat

Drveni zabat

Drveni zabat

Drveni zabat

Unutrašnje dvorište

Unutrašnje dvorište

Kasnije tokom 1920-tih kompleksu su dodate zgrade u bočnim ulicama Komnen Barjaktara i Herceg Stjepana i paralalenoj Senjanin Ive i tako je čitav blok zatvoren i pretvoren u blok radničkih stanova.

dvrst02

Možemo samo naslutiti šta bi sve ovakva žena zmaj, talentovana arhitektica i osoba koja razume urabanizam, gradnju, svrhu, formu, okruženje… stvorila da je sudbina nije odvela na potpuno drugu stranu.

Tokom Prvog svetskog rata, zbog javnog izražavanja patriotskih stavova, okupacione vlasti su je internirale u logor u Nežideru (Mađarska), gde je pored svih nedaća upoznala i svog budućeg supruga albanskog pesnika i patriotu  Luku Lukaja, koji je poticao iz bogate trgovačke i veleposedničke porodice. Venčali su se i 1917. dobili ćerku Luciju.

Na intervenciju Lukinog ujaka, tršćanskog biskupa, oslobođeni su iz logora i došli su da žive u Beogradu, rodnom gradu Jelisavetinom, gradu koji je ona najviše na svetu volela. Nakon samo dve godine kćer im se razboljeva te odlaze na more, a za novo prebivalište odabiru Skadar, zbog političkih aktivnosti Luke Lukaja.

Lukaj se strasno zalagao za oslobađanje Albanije od italijanskog uticaja. Kao gerilac, zajedno sa svojom hrabrom ženom borio se protiv italijanskih vlasti u Albaniji, smatrajući da njegova domovina treba da se priključi novoformiranoj zajednici južnoslovenskih država. Jelisaveta Načić bezrezervno  je podržavala političke  stavove svoga supruga.

Zbog takvih aktivnosti 1923. godine ovaj neobični par proteran je iz Skadra, nastanili su se u Dubrovniku u kojem je 1955. godine Jelisaveta Načić, prva žena arhitekta u Srbiji preminula. Ljuta na državu koja se nije udostojila ni da joj odgovori na njenu moblbu za penziju koju je nakon smrti muža napisala i poslala 1947, tražila je da bude sahranjena u grobnici svoji prijatelja bez ikakvih oznaka. Njena ćerka Lucija do svoje smrti 1982. nije otkrila tajnu gde na dubrovačkom groblju počiva žena koja je toliko doprinela razvoju svog rodnog grada i stvaranju moderne prestonice XX veka.

Fotografije – Majda Sikošek

Osim fotografije Jelisavete Načić, vlasništvo Muzeja grada Beograda

  • 103
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
Posted in Beogradske vedete i vedute, Istorija umetnosti, Umetnost and tagged , , , , , , , , , , , , , , , , , , , .

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *